THE BUTTERFLY EFFECT

4. POSTOJI LI ZAPRAVO SUDBINA?

"Accipe vitam offers."

~ "Uzmi sve što ti život pruža."

  Probudili su se on i ona to olujno, tmurno jutro. Svatko u svojem stanu, na drugim stranama grada. Bila je Badnja večer. Iako oboje razočarani u ljubavi, svako jutro se budeći bezvoljni i tužni, ovaj dan je bilo drugačije. Imali su osjećaj da nisu sami. Da tamo netko postoji za njih, samo treba pronaći tu osobu. Znali su da pozitivne misli privlače pozitivne stvari, ali uvjeravati se da će sve biti bolje i ne misliti to u srcu nije isto. Ovaj dan je i to bilo drugačije. Ni traga tugi, ni traga boli. Bio je to dobar početak dana, napokon.

  Ona je uzela svoj pisaći stroj, a on svoj laptop te su oboje krenuli nesvjesno prema istome mjestu. Prošli su Big Ben i sreli se na mostu, oboje začuđeni kao da se prvi puta vide. Iako, postojao je tu osjećaj kao da se znaju cijeli život. Kako je to moguće?

  Nastavili su svatko svojim putem, ne obazirući se na tu čudnu činjenicu. Oboje su prešli most sve više zatrpanim snijegom. Također i došli do iste klupe, a svatko je sjeo sa svoje strane. On je primjetio da žena u ruci nosi pisaći stroj što je neobično za ovo doba života, kao da je iz prošlog vremena. Ona je primjetila da muškarac nosi neobičan stroj za koji još nije znala da postoji.

  U isto vrijeme su oboje rekli: "Mogu li Vas upitati, što radite sami na Badnju večer?" Nasmijavši se što su isto pomislili.

                                                                                   . . .

  Pričali su cijelu noć. O svojim životima, ciljevima, budućnosti. Dijelili su istu strast prema pisanju, oboje želeći postati pisci. Kako je razgovor odmicao, počeli su si pričati priču koju su htjeli započeti pisati prije nego su došli na ovu klupu. Priču o propaloj ljubavi, slomljenom srcu..dok nisu shvatili. Njihove priče, dvoje različitih, osamljenih ljudi je bila ista. Potpuno ista. Kao dvoje ljudi izgubljenih u različitom vremenu, čekajući jedno drugoga. Nešto neobično, što udubljeni u priču nisu zamijetili, je da se oluja polako smirila, oblaci su nestali, a zvijezde su ispunile sjajno nebo. Sve se smirilo.

  Otkucala je ponoć na Big Benu, odjekujući tišinom Londona. Bio je Božić. Ni od kuda se pojavio kamion na kojemu je pisalo "Prijevoz vrijednih spisateljskih djela". Pogledali su ga oboje s nadom, možda bi to jednoga dana mogli biti oni? Kamion je oprezno, još skliskom cestom prekrivenom snijegom prošao pored njih. Kroz poluotvoreni prozor kamiona je izletila jedna knjiga. Nosila je latinski naslov: "Habent sua fata liberi." Što znači: "Knjige imaju svoju sudbinu."

  Zajedno su otvorili knjigu i shvatili. To je bila njihova priča. Upravo njihova zamišljena priča koju su čekali ispričati, staviti na papir. Nešto što će sve promijeniti. Sve je sjelo na svoje mjesto.

  Ako do sada niste shvatili i poslagali djeliće priče, otkrit ću vam. Ona je bila samo nesretna žena izgubljena u prošlom vremenu gdje su još postojali pisaći strojevi, tako stvarajući svoje priče. A on je bio samo nesretan muškarac izgubljen u sadašnjem vremenu gdje već postoje laptopi, pišući jednaku priču. Zašto, pitate se? Upravo jer su oni te izgubljene ljubavi iz prošlosti. Neprestano vraćajući ih u isto vrijeme, sama sudbina im daje novu priliku da poprave sve, nađu se i budu sretni.

  To je sama bit leptirovog učinka u životu. Malim promjenama klupe i malim promjenama oluje, pomicanjem sata na Big Benu, susretom dvoje suđenih ljudi, sve se promijenilo. Nisu se mogli prije sjetiti jedno drugoga jer kada je naišao kamion, isto našavši se u krivo vrijeme na krivom mjestu izgubio je kontrolu nad vozilom i usmrtio ženu i muškarca. No, malim odstupanjem od zacrtane sudbine, kamion je dolazio kasnije kako se i nevrijeme smirivalo. Te na kraju kada je oluja prestala, kada su dali jedno drugome priliku, sami su promijenili svoju sudbinu. Kamion je nastavio svojim putem kao i djela poznatih pisaca, čekajući da oduševe svoje vjerne čitatelje. To je ta čudna stvar zvana sudbina.

  Pogledali su jedno u drugo sretno, ništa ne rekavši. Poljubili su se. Tim trenutkom su nestali loši događaji koje su ih oboje zatrpali te otvorili put za budućnost kakvu su oboje željeli. Onu koju kroje zajedno.

                                                                                           . . .

  Moja bit je, stavljajte sebe i svoje misli na prvo mjesto. Svoju savjest i osjećaje. Samo vi znate kako vam je. Ne postoje krivi ljudi kojima nije suđeno da budu sretni. Samo krivo vrijeme, no vi ste oni koji ga možete promijeniti. Samo dajte vremena. A sada svatko tko čita neka zna da nije sam i da sve ružno što se sada događa ima kraj. Čeka vas samo nešto lijepo. Budite spremni.