THE BUTTERFLY EFFECT

2. TKO SAM JA?

"Ad astra."

~ "Ka zvijezdama u visine."

  Još jedan isti dan, potpuno prazan. Pogledao je oko sebe. Neuredno pospremljen stan, više nagurano sve u kutove samo da izgleda vidno uredno. Bezvoljno se vratio u krevet, barem još malo odspavati. A to je značilo samo ležati zatvorenih očiju, misliti na bilo što drugo osim nje. Što nije nikako mogao.. Gdje je ona sada? Kada je tužan, kada ju treba? Samo da malo popričaju, da joj malo čuje glas. Pogledao je lijevu stranu kreveta tužno. Njezino mjesto..

  Nevoljko se ustao, ne želeći još jedan dan ostaviti ovakav neiskorišten. Trebao bi biti sretan što je živ i zdrav, iskoristiti ga maksimalno, ali...to je sve mogao s njom. Zašto ona nije mislila isto? 

  Očistio je klupu od snijega, postavio laptop u krilo i započeo priču:

  "Poslala mu je njihovu pjesmu. Umjesto da prekine njihovu patnju, da mu kaže da je sve ono što želi. Samo je zavlačila njihovu ljubav i njegovu bol. Kažeš ništa se neće promijeniti ako me pustiš blizu? Ovime si mi samo dala odgovor na pitanje: "Voliš li me još?" Znam da me voliš više od ičega i da ti neopisivo falim. Ali pustit ću to, sama si birala. Ako možeš izdržati da me ne vidiš i ja ću. Razumjet ću sve jer znam da pokušavaš skrenuti misli s mene...uzaludno. Pustila si me blizu, vezala se..oboje smo i od toga nema povratka. Ostalo je samo pravljenje. Dali smo si srce, ljubavi. Tamo negdje daleko, u svom udobnom krevetu sada razmišljaš o meni u snovima. Kako sam ti tu u zagrljaju, tvoj. Pretvori to u stvarnost. Ja čekam. Samo čekam."

  Stao je na trenutak sa pisanjem. Nije želio o ovome pisati kada je došao. Još jedna ljubavna priča koja će isto završiti. Nakon nje nije vjerovao u ljubav. Nije mogao iznijeti na papir priču u koju ne vjeruje. Jednostavno nije u njegovoj prirodi. A kao pisac, volio je imati sretne završetke u pričama jer to je ono što daje čitateljima nadu. Nakon niza ružnih događaja, mora doći i niz dobrih. Takav je ciklus života, vaganje dobrih i loših stvari. Da nema loših trenutaka, ne bi cijenili one dobre.

  Bio je potpuno sam vani, dok su ljudi uživali u Badnjoj večeri sa svojim obiteljima, ljubavima. No, iznenada ga je prošao neobičan osjećaj da nije sam. Nije ga mogao objasniti, ali prvi put nakon dugo vremena, to je bio dobar osjećaj. Osjećaj topline koji je prošao njegovim slomljenim srcem.

  Otkucalo je 10 sati na Big Benu, odjekujući tišinom Londona. Ni od kuda se pojavio kamion na kojemu je pisalo "Prijevoz vrijednih spisateljskih djela". Pogledao ga je sretno, možda bi to jednoga dana mogao biti on? Nasmijao se razmišljajući prvi put o budućnosti bez nje. Tada je nastao potpuni mrak.