Pogledala je kroz prozor. Snijeg je sve jačepadao, u obliku sve većih pahulja. Vjetar je puhao, njišući gole grane nizadrveća koji su krasili ulicu. Opet isti dan. Iako, imala je nekakav drugačijiosjećaj danas. Neopisiv, jednostavno da prvi put u dugo vremena, stvari krećuna bolje. Nije mogla objasniti kako, zašto..samo ga je pustila. Neka bude tu,neka se osjeća bolje barem na trenutak. Možda je do toga dana, Badnje večeri.Možda je to dan kada se čuda događaju i tužnim ljudima.
Uzela je svoj pisaći stroj i izašla na svježi zrak. Spremala se sve veća oluja. Nije ju bilo strah, voljela je olujne noći sa grmljavinom. Lijepo joj je bilo promatrati takvo nebo jer nakon takve noći, oblaci se razmaknu i nebo opet bude posuto prelijepim zvijezdama.
I te noći, tražila je udaljenije mjesto za pisanje svoje priče. Užurbano je hodala sve dalje od centra, prošla je Big Ben te došla do mosta u blizini. Jedva da se nazirao cijeli prekriven snijegom, no sigurnim korakom ga je prešla samo želeći naći mirno mjesto za pisanje. Nakon što ga je prešla, našla je klupu zakrivenu drvećem. Ipak je nekako dalje od svega, pod jakim svjetlom lampe. Našla je svoje mjesto.
Očistila je snijeg sa klupe, postavila pisaći stroj u krilo i započela priču.
. . .
Otvorio je oči i pogledao kroz prozor. Snijeg je sve jače padao, u obliku sve većih pahulja. Vjetar je puhao, njišući gole grane niza drveća koji su krasili ulicu. Opet isti dan. Iako, imao je nekakav drugačiji osjećaj danas. Neopisiv, jednostavno da prvi put u dugo vremena, stvari kreću na bolje. Nije mogao objasniti kako, zašto..samo ga je pustio. Neka bude tu, neka se osjeća bolje barem na trenutak. Možda je do toga dana, Badnje večeri. Možda je to dan kada se čuda događaju i tužnim ljudima.
Pogledao je laptop na stolu kako tužno stoji. Odlučno se ustao iz kreveta, spremio se i s laptopom izašao na hladne ulice Londona. Tražio je zabačeno mjesto, gdje će imati mira za pisanje priče koju dugo želi započeti. Prošao je Big Ben s namjerom da pređe most zatrpanim snijegom. Ugledao ju je. Osamljenu klupu zakrivenu među mnogo drveća, time se ona jedva i vidjela. Jako svjetlo lampe osvjetljavalo ju je. Ispod nje je bio postavljen tepih što je neobično za klupu tako zabačenu. Ovakva posebna mjesta nađu samo njega. Našao je svoje mjesto. Požurio je do nje.
No, kada je došao ta klupa nije bila prazna. Tužna žena je podigla pogled. Kako je moguće da se dvoje ljudi koji su se u namjeri da budu sami, našli na istoj zabačenoj klupi? Samo su se pogledali, ne rekavši ništa. Ona je sjedila na lijevoj strani klupe, a on na desnoj praveći se da su i dalje sami.
. . .
"U jednoj od kuća poredanih u ulici netko peče palačinke. Ta kuća se ističe od ostalih jer to je moja kuća. Nakon duge šetnje ulazim unutra lagano promrzla. Raspremam se te ulazim u dnevni boravak povezan s kuhinjom. Zateknem ga kako priprema palačinke za doručak, nakon što se vratim iz rane šetnje kao i svaki dan. Napravio je moje omiljene, pola prekrivene čokoladom, a pola kikiriki maslacem. Sve je još preliven o čokoladnim preljevom. Lijepo me iznenadio...samo moj.
Nakon doručka nastavili smo šetnju po hladnom, svježem zraku. Bio je lijep dan, ulice obasjane suncem. Krenuli smo do knjižnice u potragu za novim, zanimljivim knjigama. Ušli smo u zamračenu prostoriju velike knjižnice bogatu stotinama policama popunjene knjigama koje samo čekaju da budu pročitane. Poznati miris starih knjiga osjetio se već na ulazu. Moje mjesto od malih nogu. Mjesto gdje se mogu maknuti od cijeloga svijeta..."
. . .
Došao je s osjećajem tuge, vjerojatno da napiše još jednu tužnu, ljubavnu priču. Nije znao do čega je, ali još je držao u sebi onaj osjećaj male sreće, koja daje nadu za sve. Za ljepši život. Samo je pratio taj osjećaj i krenuo pisati:
"Teško mi je. Moj život je tako težak..." česte su misli većine ljudi. To kreće od samih najmanjih problema, malih promjena ili prekretnica u životu. Ono što često ne shvaćaju je da nisu sve promjene loše. Većinom se žale i pitaju zašto se to baš njima dogodilo. Od svih ljudi, zašto je to njih snašlo. Pomisle kako nemaju sreće, tako će im od tada biti i nema povratka.
Nisu ni svjesni da su onda sami sebi sve odredili. Kakve stvari privlačite, tako vam i dolaze. Čuvena sila privlačenja u koju vjeruje mali broj ljudi. Ali kada pogledate, zar nije upravo tako? Kada se pripremamo na najgore kako bi stvorili štit oko svojih osećaja, što nas dočeka? Ono najgore. Samo to i ostaje.
Normalno je da svi mi prođemo faze depresije, sažaljenja i žaljenja, no i to jednom stane. To je život. I što onda? Preuzmite sudbinu u svoje ruke. Sami krojite svoj život, svojim odlukama i postupcima. Nema ništa od toga da pustite da se samo sve posloži. Sve se može posložiti da, ali jedino ako prvo stanete i razmislite kako promijeniti situaciju i najbitnije, izvući se iz loših misli. Onda možete dalje.
Možete pričati sa sebi bliskim ljudima i pokušati naći odgovore. Bit će vam lakše, a i važno je imati nekoga da vas sasluša. No, stvar je u tome dok vi sami sebe ne posjednete s riječima: "Sad je dosta. Ovo ružno razdoblje je gotovo. Jedino što se dalje može događati su dobre stvari koje sam zaslužio." Upravo to će sve pokrenuti. Sami pokrećemo svoju sreću."
Otkucalo je 11 sati na Big Benu, odjekujući tišinom Londona. Oluja još nije dosegnula svoj vrhunac, ali se pripremala. Grmljavina se pojačavala i munje su preplavile nebo. Ni od kuda se pojavio kamion na kojemu je pisalo "Prijevoz vrijednih spisateljskih djela". Pogledali su ga oboje sretno, možda bi to jednoga dana mogli biti oni? Nasmijali su se razmišljajući prvi put o ljepšoj budućnosti. Tada je nastao potpuni mrak.
ČTEŠ
THE BUTTERFLY EFFECT
Romance~ Leptirov učinak glasi da u složenim situacijama postoji velika osjetljivost na mala odstupanja od početnih uvjeta. Tako i male razlike, mala promjena u trenutku može bitno promijeniti razvijanje budućih događanja. Male stvari su dovoljne za sreću...
