Oko mene plešu figure od pepela,
Djevojčica živih očiju skriva pletenice sijede.
Noć sa zvijezdama u ponor me odnijela
I slikala sam makove kako krv cijede.
Štit je bio teži od mene, učila sam se boriti,
Pišem da ne kažem, nadam se da znaju.
Čekala sam srce kad će se umoriti
Pa da kao junak sve privedem kraju.
Sjećam se tih kipova od bijelog porculana,
Šarena marama se raspada od buke.
I u moju dušu, veličine dlana
Zarili su izgorene, ukaljanje ruke.
Iz mojih maštanja rađali su rakovi,
Oslikala sam se tako mrtva u zelenim očima.
Vrištala sam dok su krvarili makovi
I pisala bez svijetla u najtamnijim noćima.
Otišla je kada je shvatila da nema nade,
Moj bodež izjedao je ljubavi crv.
Još jedna figura pobjedu mi krade
Dok makovi cijede krv.
