Napila sam se od svjetlucave vode,
Kažeš nešto te u mom pogledu bode.
Više ti ništa nije smiješno, ležim
I čekam te; misliš od tebe bježim.
Omamljena, ušao si i nemaš izlaza,
Noću te za taoca drži gnjevna prikaza.
Osjećaš li kako polako sve slabije držim,
Brišem s neba mjesec pod kojim se pržim.
Ubirem posljednji prebijeni zvončić,
Ležim dok si tanak ko' kakav končić.
Omamljena, guta me postelja;
Pijana od maštanja, muči me glavobolja.
Ljutit si, ali valjda će proći do jutra,
Ja bih nas ipak odgodila za sutra.
Kažeš od mene te noćima boli glava,
Ali ja sam umorna i meni se spava.
Nemam snage raspetljati mrtvi čvor,
Ludiš gledajući me, kakav sam stvor?
Napila sam se od čekanja na popravak;
Nemaš kamo, čudi te moj odlazak.
