Prolog

13K 326 37
                                    

Zoi

Bila sam nervozna i zabrinuta čekajući rezultate odbane svog doktorata, mnogo toga mi je zavisilo od ovoga. Ukoliko položim, čeka me siguran posao asistenta na fakultetu, a za par godina bih mogla čak i da zamenim profesora Stjuarta; ukoliko padnem, neko od prisutnih će dobiti to radno mesto.

Znala sam da sam u prednosti po broju naučnih radova i osvojenih nagrada na državnim i međunarodnim takmičenjima; ali ukoliko padnem ništa od toga mi neće pomoći...

Nedostajali su mi roditelji, trebali su da budu ovde uz mene i da mi pružaju podršku, ali verovatno su se zadržali u saobraćaju. Nisam imala drugi razlog iz kog sada ne bi bili ovde, bili su ponosni na moje uspehe i obećali su da će biti ovde, a oni su uvek ispunjavali svoja obećanja.

Pokušavala sam da ih dobijem na telefon tokom pauze koju smo trenutno imali, ali oni su bili nedostupni. Kasnili su više od sat vremena i počinjala sam da brinem za njih. Svi u našoj porodici su bili jako bliski i ovo mi je bilo neuobičajeno, nešto sigurno nije u redu.

"Zoi, šta je sa tobom?", upitala me Ariana zabrinuto:"Pa uskoro će sve ovo biti iza nas, od sutra smo samostalne žene!"

Ariana je moja najbolja drugarica, upoznale smo se još na prijemnom ispitu i od tada smo nerazdvojne. Ona je bila sigurna da je diplomirala; jer takva je ona, uvek pozitivna i nasmejana. Volela sam je baš iz tog razloga, jer nije bilo situacije u kojoj me ne bi mogla oraspoložiti.

"Ariana, moji mi se ne javljaju na telefone, a već odavno su trebali da budu ovde..."

"Ne znam zašto toliko brineš, ljudi se u ovo vreme vraćaju kućama sa posla i sama znaš kolika se gužva u gradu može napraviti za kratko vreme...", pokušavala je da me smiri:"Nego, treba mi pomoć oko odevne kombinacije koju ću obući prvog radnog dana, znaš da moram ostaviti dobar prvi utisak..."

"Ariana, to je firma tvog oca, ne verujem da ti ikako možeš ostaviti loš utisak", nasmejala sam joj se.

"Baš iz tog razloga ne želim da me vide kao razmaženu tatinu devojčicu...", zamislila se:"I dalje mi nije jasno zašto nisi prihvatila da radiš u njegovoj firmi, Zoi ti si najbolji student u generaciji, uz to bismo radile zajedno, mnogi bi te želeli u svojim kompanijama; ali ti sve to odbijaš zarad rada na ovom fakultetu".

"Dobro znaš da su me naučni radovi i istraživanja oduvek privlačili, nisam ja za rad u firmi, možda se jednog dana predomislim, ali do tada svoju budućnost vidim ovde kao predavač."

"Ti si jednostavno nepopravljiva, ali želela bih još jednom da te naglasim da će za tebe uvek postojati radno mesto u našoj firmi", privukla me je u čvrsti zagrljaj.

"Hajde da vidimo te odevne kombinacije", osmehnula sam joj se, a zatim smo zajedno gledale njene slike u najrazličitijim kombinezonima i haljinama, ona je bila ona devojka koja je uvek znala da i od jednostavne bele majice i farmerki napravi zavidnu kombinaciju.

"Mislim da je ta bela haljina najbolja opcija, u njoj izgledaš neverovatno, a uz to odaješ utisak zrele i sposobne radnice", iskreno sam je posavetovala.

"Ja sam razmišljala o kombinezonu, ali ukoliko je tebi lepša haljina, ipak ću nju izabrati", široko mi se osmehnula.

"Idemo na našu poslednju kafu pre diplomiranja, ipak smo u Topazu provele prethodnih šest godina", detinjasto me povukla za ruku, zeleći da se osigura da je neću odbiti.

Topaz je kafić u blizini fakulteta koji smo svakodnevno posećivale u pauzama između predavanja; tamo smo proslavljale položene ispite i tešile jedna drugu kada bi ipak pale. To mesto je za nas predstavljalo riznicu uspomena i verujem da ćemo i posle ovoga nastaviti da odlazimo tamo, ne tako učestalo, ali trudićemo se da to bude naša tradicija.

Još jedan srećan kraj 🔚Where stories live. Discover now