Pod sretnom zvijezdom

🔹66🔹

Broj riječi: 2007

Samo slatkoća ovdje, ljudi moji. 🤗🤗

Ostavite VOTE i KOMENTAR!!!

Pogledajte "Samo za tebe, Beograđanko mala". 😘

Marko ju je pustio iz zagrljaja, te je Ana prošla pored njega i sjela na kauč. U zraku se osjećala neugodnost i napetost. Čekala je da Marko sjedne pored nje i da počnu razgovarati. Zatvorio je vrata i sjeo do nje.

"Ko će prvi?" Pitao je.

"Meni je svejedno." Slegnula je ramenima.

"Dobro. Onda ću ja, jer sam najviše kriv."

Ana je klimnula glavom i čekala ga da počne.

"Ne znam stvarno zašto sam onako pobjesnio. Još to nije bio prvi put! Naljutio sam se na tebe, zbog igrača, koji je kilometrima daleko i koji je dosta stariji od tebe. Jednostavno, ne znam zašto sam se u zadnje vrijeme osjećao zapostavljeno od strane tebe."

"Mene? Ali Marko, bila sam kod tebe jučer čitav dan, kao što i inače radim. Ako se ne sretnemo, onda se čujemo. Ne znam kako si se mogao osjećati zapostavljeno."

"Reći ću ti sve na kraju. Uglavnom, rekao sam ti još onaj prvi put da su će smiriti, ali nisam. Prevario sam i sebe i tebe s tom činjenicom. No, razmislio sam o svemu i krenuo do Kasine samo da mozak ohladim i to je sve. Kada sam te vidio s drugim likom, također sam bio ljubomoran. Do vraga i ta ljubomora!" Namrštio se i udario šakama od kauč.

"Marko, smiri se." Spustila je ruku na njegovo rame.

"Ana, ja tebi vjerujem." Zastao je nakon te rečenice. "Čuj vjerujem ti, a pobjesnio zbog nekog fudbalera." Cinično se osmijehnuo odmahnuvši glavom.

"Samo polako."

"Samo ne želim biti ostavljen i zapostavljen. Ne želim." Spustio je glavu i konstantno odmahivao njome.

"Hoćeš li mi sada reći zašto si se osjećao zapostavljeno?" Ruku je povukla sebi spustivši ju na butine.

"Da." Odgovorio je klimnuvši glavom.

"Molim te, pogledaj me i sve mi ispričaj." Uhvatila ga je za ruke, te je on podigao glavu i pogledao ju svojim plavkastim očima, koje su sada bile tužnije no ikad.

"Moja mama.." Teško je uzdahnuo, a Ana se plašila šta bi mogao otkriti nastavak rečenice.

"Je li teta Radmila dobro?" Pitala je zabrinuto.

"Da."

"Šta je bilo s njom onda?"

"Moja mama i tata.. oni.." Čvrsto je stegnuo njene ruke i spustio glavu. Vidjelo se da se bori sa suzama i da mu nije lako. "Razvode se." Šmrcnuo je, a Ana je vidjela kako je par suza kapnulo na njihove ruke.

"Ou.." Tiho je rekla i privukla Marka sebi u zagrljaj. Prolazila mu je prstima kroz kosu i češkala ga, ne bi li se smirio. "Ne brini se, ljubavi. Sve će biti uredu."

"Amin."

"Otkada sve to traje? Kada si saznao?"

"Prije par dana."

"Zašto mi nisi ranije rekao?"

"Nisam imao snage i volje za to, a i nisam želio da brineš."

"Marko, naravno da ću brinuti o tebi. Pa u vezi se i rješavaju problemi, međusobno se pomaže."

"Mi smo bivši, sjećaš se?" Rekao je promuklo i olabavio svoj zagrljaj.

"Znam." Ana je odgovorila. "Ali to ne znači da neću da budem uz tebe."