Pod sretnom zvijezdom

🔹65🔹

Broj riječi: 1936

Akcenat je na Marku i Ani. 🤗

Ostavite VOTE i KOMENTAR!!!

Nije ju puštao. Disao je u njen vrat. Topli dah je izazivao trnce, zbog kojih nije bila u stanju da se pomjeri. Osjećala je i suze. Njegove suze kako se slijevaju niz njen vrat.

"Ne ostavljaj me." Još jednom je ponovio.

"M..Marko." Promucala je. Sve ovo ju je prilično zateklo i iznenadilo. "Marko!" Rekla je nešto glasnije, te je on podignuo glavu, a stisak oko struka je popustio.

Nije mu jasno mogla vidjeti lice, iako su šarena svjetla donekle osvjetljivala njegovo lice. I ona je počela plakati. Povukla ga je za ruku, te su oboje izašli vani.

Marko je sjeo na klupu. Čim je Ana sjela pored njega, vidjela je da je spustio glavu u šake i da ne progovara.

"Marko." Pokušala ga je malo dozvati u stvarni svijet. Posegnula je rukom ka njemu, a on kao da je to vidio ili predosjetio, pa se štrecnuo i pogledao ju nekako namršteno.

"Nemoj." Pomaknuo se od nje.

"Marko, šta ti je?" Pitala je tiho.

"Ovo ovako ne ide." Odmahivao je glavom. "Ne ide."

"Šta, Marko? Šta?"

"Mi! Povređujem te stalno. Ponašam se k'o idiot. Tako nije bilo na početku. Šta nam se dešava? Šta se meni dešava?" Naglasio je posljednje pitanje.

"Marko, dešava se svima da imaju tako debilne, bezazlene i ljubomorne ispade."

"Ja sam poseban slučaj. Stidim se."

"Sve se može riješiti."

"Ne može. Mi ne možemo, dok god sam ovakav."

"Ne govori tako." Rekla je, dok joj je glas polako pucao. Čučnula je ispred njega spustivši ruke na njegova koljena.

"Zašto ovo radiš Ana?"

"Koje?"

"Zašto mi uporno pomažeš, kada vidiš da sam beznadežan slučaj? Stvarno si imala svako pravo da prekineš sa mnom."

"Vrijedan si svakog nerviranja, razumiješ? Jesi me ujeo za srce, ali ću ti oprostiti, samo zato što te volim."

"Ja te ne zaslužujem. Stidim se sam sebe kada me ti moliš da se pomirimo, a ne ja tebe. Kad opet ti tražiš rješenje, a ne ja."

"Kad te volim, Marko! Šta više mogu učiniti?"

"Pustiti me da se patim, kao što sam i zaslužio."

"Lupaš gluposti."

"Istinu, Ana. Lupam istinu."

"Lupit ću te ja, ćuti." Nekako se uspjela nasmijati.

"To sam i zaslužio."

"Isto tako si zaslužio i drugu šansu."

"Ana, ne mogu da te gledam sad." Sve do sada ju je gledao u oči ili barem pokušavao, a sada je okrenuo glavu od nje.

"Zašto?" Pitala je uvrijeđeno.

"Zato što se stidim svojih postupaka. Nisi to zaslužila, a ja nisam zaslužio tvoju dobrotu." Nakon toga je ustao, kao i Ana. Krenuo je negdje.

"Kuda ideš?" Pitala je.

"Što dalje od tebe. Da se saberem. Ne brini se, nisi ti ništa kriva." Rekao je i okrenuo joj leđa, te pošao svojim putem.