Just One Girl Who Loves Sports

Oproštaji :(

Svi vi koji pratite nogomet, a tu mislim na našu repku, znate da su se nekoliko srebrnih Vatrenih oprostili.

Ne, oni nisu samo broj, nisu samo isprazni milijuni na njihovim bankovnim računima, to su osobe. Posebne osobe, uistinu posebne osobe od krvi i mesa koje igraju tu naizgled jednostavnu igru s beskonačno mnogo ljubavi, zalaganja i ponosa prema svojoj i našoj domovini.

Čarli, tvoju borbenost ćemo uvijek pamtiti.
Krvario si, i to zastvarno, za naš tim i naš uspjeh. Pokazao si svoju veličinu i karakter prihvativši klupu na Svjetskom. To ne može svatko. Uostalom i vidjeli smo neke..nećemo sad o njima.
Ti si uvijek bio i ostao dobri duh reprezentacije. Hvala ti na svemu. Broj 5 će baš zbog tebe zauvijek ostati upamćen.❤

Mandžo. Teško mi je bilo, ali baš teško naći riječi za tebe. Imam osjećaj da nijedna nije dovoljno dobra da se opiše čovjeka poput tebe. Opet, ti si tako jednostavan i skroman čovjek, pa ću i ja probati reći par jednostavnih riječi o tebi. Čovjeka poput tebe ćemo teško opet naći. Takvi se ne rađaju često. Tvoju borbu na travnjaku, ali i izvan njega je nemoguće smetnuti s uma. Pravi si prikaz kakav svaki Hrvat treba biti: uporan, skroman, ali opet ne dopuštati nikome da te gazi i uvijek vjerovati u sebe.
Mandžo, nadam se da je jedno veliko "hvala" dovoljno. Jer čovjek poput tebe, od malo riječi, a čiji postupci govore puno više nego koliko bi bilo koji pisac mogao napisati u svom romanu, zaslužuje to. Hvala.

Suba, čovječe koji je za Hrvatsku nastupao na samo dva velika natjecanja kao prvi vratar, što li se još može reći i napisati o za tebe i o tebi? Tvoja mirnoća i hrabrost kada si branio penale protiv Danske i Rusije su nevjerojatne. Pa te obrane..jednom riječju, subašićevske. Nemojmo zaboraviti ni obranu onog penala Sergija Ramosa 2016.
"Čovika" poput tebe svaki tim želi imati. No nema ga svaki. Ali zato ga ima Hrvatska. Odnosno, imala ga je. I ti si se, Danijele, oprostio. Zatvorio si jedna vrata, cijelo jedno poglavlje u svom, ali i našem životu.
Sigurno ti je to bilo teško, mi to možemo samo zamisliti, jer tuga koju smo osjećali i suze koje su neprekidno klizile našim licima čitajući tvoju oproštajnu poruku nikada neće biti toliko jaki kao tvoje emocije kada si u potpunosti prelomio svoju odluku. Zbogom Subaman.

I tako su trojica srebrnih oprostili. Svoje zadnje utakmice u vatrenom dresu su već odigrali, zadnji put su slušali himnu na terenu, zadnji put su sa suigračima slavili pobjedu i zadnji put su se ludirali u svlačionici. Ali, ljudi moji, ovo nije kraj.
Ovo nije, uvjerena sam, zadnji put da je Hrvatska "tu negdje".
Nemojmo zaboraviti na našeg velikog kapetana, najboljeg veznjaka svijeta, zatim na Raketu, Lovru Kalinića koji je i sâm majstor svog zanata kao i Suba, onda na dragog našeg Dejana..svi oni su igračine.
I ne sumnjam da će, kao i dosad, davati sve od sebe kada igraju za nju, našu voljenu.