SARAH ✔

Što da mu ponudim

Zastanem na tren i ipak se okrećem iza sebe, da ga vidim još samo jednom, zadnji put, ali samo vidim kako se vrata zalupe.
Htjela sam da mi se oči nagledaju te dobrote, da se još jednom duša nahrani tom ljepotom.
Da se napijem zadnji put sa tog izvora ljubavi.

Krenem laganim korakom prema izlazu i onog trenutka kad kročim vani i ugledam zrakoplov duboko udahnem.
Razmišljam o svemu što se dogodilo zadnjih mjeseci, od trenutka kad sam došla u Afriku pa sve do sada.
Što sam sve preživjela i što sam sve doživjela samo...
U svakom trenutku bio je on, onda kad sam izgubila djete u Africi bio je tu, kad sam pala bio je tu, kada su me ranili bio je tu, kada su me budile noćne more opet je bio tu.
Terapije, bolnica, oporavak...
Stalno je bio tu i nije me puštao samu ni minutu.
Nije dopustio da se slomim i da padnem, podizao me i ohrabrivao u svakom trenutku.
Tko to čini?
Čovjek koji voli iskreno iz dubine duše....

Umrla sam tri puta, prvi put kad su moja djeca umrla, drugi put kada su me ranili, i treći put jučer.
Srce... Jadno, oštećeno, iskidano, raščupano....
Ne može se popraviti....
Prvi put sam se digla i otišla u Afriku, drugi puta James je spasio moj život, a i treći put me povukao iz mjesta gdje sam bila otplovila.
Ljubav....
Što ću mu ja ovakva?
Što da mu ponudim, što da mu dam?
Srce koje svakog trena može stati?
Zar da mu to dam?
Zar njemu koji je učinio sve da me spasi, koji je učinio sve da noćne more prestanu.
Njemu koji se trudio da bar na trenutak zaboravim sve ono ružno.
Njemu koji me nasmijao u najtežim trenutcima, onda kad je bilo nemoguće on je učinio moguće.
Njemu koji mi je dao natrag sve, pa i moj život.
Zar njemu da dam to oštećeno srce, zar da mu ponudim tako malo?
A on... On je dao previše.
Dao je sebe, dao je i srce i dušu.
Zar da mu dam mrvice nakon svega?
Ne trebaju njemu moje mrvice, moje ništa.

Dok hodam pistom prema zrakoplovu, koji će me odvesti natrag kući. U sigurnost i toplinu, ljudima koji me vole, kako je rekao dr.O'Neal.

Zakoračim jednom nogom na stube, i samo me par koraka djeli od povratka kući.
Par kapljica sleti na moje lice i stresem se od njihove hladnoće.
Kiša....
Podignem ruke prema nebu i pomislim od kada nisam osjetila kišu na svom licu.
Sada već počinje da pljušti ali nije me briga, pustila sam da pada po meni, mojoj kosi, obrazima, tijelu....
Sjetim se onih kapljica rose koje su padale na moje lice, dok sam na pola mrtva ležala u bolnici.
Taj san je bio tako stvaran, točno sam mogla osjetiti kapljice na licu.
Podignem glavu i pogledam u nebo i nasmijem se iz srca.
A onda shvatim da je nebo proplakalo nad mnom i mojim životom.
I nebo plače....

I te kapljice rose iz mog sna....
"James!"
Uspijem viknuti prije nego osjetim pritisak u svojim prsima.
Pritišće me i guši, te ja znam...
Znam da to nije bio san,to nije bila rosa.
To je bio James i njegove suze.
Razumjem njegovu bol koju je osjećao tu noć, a osjeća vjerojatno i sada.
Razumijem bolje od ikoga.
Neki val topline razlijeva se cijelim mojim tijelom, a onda ono što osjetim iza odgovor je na sve.

Okrenem se i trčim brzinom munje, onakva pokisla bježim od ovog aviona.
Bježim onamo gdje sam sigurna i zaštićena, bježim tamo gdje sam voljena...

On je moj razgovor, moj smijeh i moje utočište.
On je moja snaga, moja vjera i moja nada.
On je moja pjesma, moje suze i moj strah.
On je moja hrabrost, moja sigurna luka.

Hvatam prvi taxi i brzo govorim adresu, cijelo tijelo mi se trese, što od ovog osjećaja, što od hladne kiše.
I znam da su to bili oni...
Oni su me poslali u daleku Afriku da započnem sve ispočetka.
Oni su me poslali na taj daleki put i na taj put doveli njega.
U Africi sve počinje....
Pisalo je na privjesku koji sam mu poklonila za Božić.
I ako se mene pita... Neće završiti nikada...

Bacim vozaču i previše novčanica te se ispričam i trčim prema ulazu.
Otvorim vrata i ulazim unutra hodajući pravo prema kuhinji ali ga ne pronalazim tamo.
Trčim po cijeloj kući i ne pronalazim ga nigdje.
Samo da nisam zakasnila pomislim, a onda se sjetim da nisam provjerila sobu u kojoj sam ja boravila.
Otvorim lagano vrata i onaj trenutak kad ga ugledam na krevetu, val olakšanja prostruji mojim tijelom.
Zatvorim vrata naslanjajući se leđima na njih i promatram ga onako u mraku.
Nije uopće shvatio da sam ušla unutra, i znam boli ga... Previše i prejako ga boli.

"James."
Zazovem ga tiho od najtišeg, i na zvuk mog glasa on se okrene prema meni.
Vidim da zatvara oči i mrmlja nešto sebi u bradu.
I kunem se da govori: " Ti nisi stvarna, ti si plod moje mašte."
"James." Ponovim malo glasnije a tako bih ga vrišteći dozvala, ali ne dopuštaju mi suze i knedla u grlu.
""Otvori oči James, otvori oči molim te."
Grcam kroz suze dok govorim.

"Pričaj mi još, samo mi pričaj."
Tiho dobaci i tek tada vidim da u rukama drži moju pidžamu.
"Otvori oči James."
Zajecam glasno da su me čuli na drugom kraju grada.
"Ne mogu... Neka te još malo i pričaj mi, pričaj još malo, jer znam da si ti samo plod moje mašte, moja halucinacija.
Pričaj još malo jer znam da nećeš biti tu kad otvorim oči."

Na njegove riječi zaplačem toliko glasno da rukom prekrijem usta. Šta sam ovo uradila....
"Preklinjem te James... Samo otvori oči, i ako me onda ne budeš želio... Kunem se da ću otići."
Nasmije se glasno na moje riječi i pomislim da je pijan, ali nigdje ne vidim alkohol.
"Ti si luda... Zar da tebe ne želim?
Želio bih te i mrtav."
Njegove riječi su poput nevidljivih ošrtrica koje se zabijaju u moje tijelo.
"Ako me želiš tako kao što kažeš onda otvori oči. Ne vjerujem ti James."
Trzne se na ovo što mu govorim te otvori oči i zagleda se u mene.
A onaj trenutak kad napravim jedan korak prema njemu, on skoči sa kreveta i koracne prema meni, pa zastane.
"Tu sam James."
Kažem, pa napravim još jedan korak.
"Ti si moja snaga, moja nada, moja vjera.
Ti si moj novi početak, moja nepisana stranica i moja sreća."
Govorim dok pravim još koraka prema njemu a i on je krenuo prema meni, samo još ne vjeruje.
Zastali smo jedno pored drugog, toliko mi je blizu da osjećam njegov dah.
Uzmem njegovu ruku pa dlan  prinesem na svoje grudi.
"Osjetiš li James? Osjetiš li kako kuca opet?
Ti... Ti si ga popravio James.
Kuca samo zbog tebe."
Kroz suze govorim a on kao da tek shvati da sam to zaista ja.
Kimnem mu glavom i nasmiješim se najljepše što mogu u ovom trenutku.
"Volim te James. Znam da sam bila nemoguća i ako me ne želiš više, razumijeti ću. Ako me nećeš više...."

"Djevojčice."
Promuca tiho pa se zagleda u moje oči.
"Sada ću te poljubiti."
I spusti svoje usne na moje, dok u meni sve gori, dok mi srce napokon lupa i mislim da će iskočiti.
Uzvraćam mu poljubac i provučem prste kroz njegovu kosu, koljena mi klecaju toliko da je ne mogu više stajati na nogama.
A on kao sa osjeti što mi se događa odmakne se i nasmije se samo za mene.
Omota svoje ruke oko mene te me tako pridržava da ne padnem.
"Djevojčice... Želim te i volim te!
Volim te toliko da me boli. I ne mogu stati samo na ovome."

Nasmijem se i poljubim ga te krenem skidati njegovu majicu.
Ljubimo se kao da sutra ne postoji, ljubim usne mekše i od najmekšeg pamuka.
Dok naša odjeća leti na sve strane ostajemo bez zraka od siline emocija, a onaj trenutak kada prodre u mene i ispuni me svojom muškošću poželim da zaustavimo ovu noć.
Da zauvijek budemo jedno, i dok se stežem i tresem od navale užitka, vrištim njegovo ime dok me gura preko one krajnje granice  i ja vidim zvijezde. Ja znam da je on samo za mene, stvoren i rođen.
"Moja... Samo moja."
Kroz smijeh kaže te prisloni svoje usne na moje čelo kao pečat.
"A lijepo sam ti rekao i u Africi da ćeš vrištati moje ime, a ti mi nisi vjerovala."
Dobaci mi namigujući te me povuče u svoj zagrljaj.
Ležim okrenuta prema njemu, dok mi glava počiva na njegovim grudima.
Prolazim prstima kroz njegovu kosu, dok slušamo kako naša srca stvaraju jedan ritam.
Osmjenem se zadovoljno i usne spustim na njegove grudi, znajući koliko ga volim i koliko sam voljena.

****

Diva...

Evo ga lipi moji 😊
Napokon stigli skoro do kraja.
Jos jedan nastavak i epilog.
Jeste sad zadovoljni? Sretni? Plače li itko?
Volim vas i ljubim😗