On ce sto!?

4.4K 247 7
                                    

Ispijam zadnji gutljaj kave osluskujuci mir koji nas ovo jutro okruzuje.
Mir i tisina da ne povjerujes, cak cujem pjev ptica, i imam osjecaj da sam na nekom drugom mjestu, bez boli i tuge.
Ostavljam salicu u sobu i uzmem svoju torbu, ztvorim vrata i krenem u nasu improviziranu ambulantu.
Vojnici sa puskama, volonteri trce na sve strane, svi su oraganizirani i rade svoj posao onako kako treba.
Ovdje je organizacija na prvom mjestu.
Svi imaju svoje zadatke i znaju sto trebaju raditi.
Za dva dana putujem i duboko u sebi osjecam neki strah.
Nitko od ove ekipe ne ide samnom, idem sama. Neki od nas ostaju ovdje, a neki vec idu doma.

Doma!
Kako samo u jednu jedinu rijec, stane toliko ljubavi!? U jednu rijec stane cijeli svijet!
Nedostaje mi moj dom! Moji roditelji, braca i sestre! Iako sam pobjegla od tog istog doma,  nedostaju mi mnogo.

"Sarah stani malo! Imas li malo vremena?" Prilazila mi je Dalila polako nesigurnim korakom kao da se boji mene ili moje reakcije.

"Mozemo li razgovarati negdje na trenutak?"

"Dodji idemo u ambulantu, tamo mozemo razgovarati, koliko mi vrijeme dopusti."
Spustila sam stvari i okrenula se prema njoj. Nisam bila sigurna o cemu zeli razgovarati. Mozda zbog onog jucer, mozda ima neki novi zadatak za mene, mozda ona ima neki problem i treba moju pomoc.... milijun pitanja se motalo u mojoj glavi.

"Kako si? Kako se osjecas?" Govori tako njeznim glasom kao andjeo, drzeci moju ruku u svojoj.

"Dobro sam, zaista sam dobro!
Jucer me pogodila ona situacija!"
Nisam mogla izgovoriti to, nisam mogla naglas izgovoriti.
"Ali svih nas pogodilo zar nije!?"
Uzdahnula sam i protrljala svoje umorno lice.

"Znas zasto te to pitam, ne zelim ti sipati sol na ranu, ali znas dobro zasto te pitam jesi li dobro!?

Dalila je jedina znala za moju zivotnu pricu, jedina je znala za moju bol. Nitko od kolega ovdje nije znao za moj razlog zasto sam dosla tu.
A nisam ni ja znala za njihove razloge, nikad nismo razgovarali o tome. A Dalila je bila nesto posebno, u isti tren njezna i borbena, andjeo i vrag, dama i vojnik. Nekad bih pomislila da ta zena nema ni trunke osjecaja a onda bi me uvjerila u suprotno.

"Znas... cula sam za tvoj slom sinoc, gospodin Parker mi nesto spomenuo... prekinula sam je kad sam cula njegovo ime.. ljutnja i bijes.. da samo sam to osjecala!

"Isuse Kriste! Taj stvarno ne zna zasutiti, i samo da znas to nije bio slom, sve sto sam mu sinoc rekla mislim to i jutros! I ako treba ponoviti cu jos jednom! A ne volim se ponavljati, ali ako treba ponoviti cu jos jednom ok!?"

"Mislim da grijesis, on je jaako dobra osoba, on vec godinama pomaze djecu koja zive ovdje! I ovo nije prvi put da dolazi tu, i daje sve od sebe da nam pomogne. Vidjeti ces imat ces ga vremena dobro upoznati, jer on putuje s tobom."

To "putuje s tobom" rekla je tako tiho da sam pomislila da nisam dobro cula.

" On ce sto!?" Vrisnula sam!
"Pa ja stvarno ne mogu vjerovati!
Sve ti vjerujem da on pomaze ovdje, kako svojim prisustvom vjerojatno i novcano... sto mu to donese!? Jesi li se ikada zapitala sto mu to donese!?
Ja cu ti reci!
Jos naslovnica, novca, slave i samim time i paznje!
Ne trudi se, ne mozes me uvjeriti da nije tako! I ja stvarno ne zelim provoditi vrijeme s njim!"
Mahala sam rukama i pricala kao da sam na struju prikopcana, nisam ni primjetila doticnog gospodina da stoji na vratima!

Pogledala sam ga u oci, i vjerujem kad bi pogled mogao ubiti, da bi on tu sad pao mrtav!
Pogledala sam jos jednom Dalilu i zurnim koracima izisla vani.
Trebala sam zraka, trebala sam malo mira, trebala sam... ma ni sama ne znam sto sam trebala.
Sjela sam ispod jednog drveta na malu klupu i duboko uzdahnula.
Ne znam zasto mi on toliko smeta, ali smeta me! To je strasno koliko mi ide na zivce!
Imala sam tu neku svoju viziju njega, dovoljno je da ga pogledam u oci i vidim kakav je unutra!
Ne mislim da je bas tako pokvaren, ali stvari koje on radi, radi na totalno pogresan nacin!
A sad jos ide samnom!
Samo se molim, da se ne poubijamo, ili bolje receno da ja ne ubijem njega!
Imam dva dana da se smirim i poslozim sve u glavi. Moram se dobro organizirati, tako da sto manje vremena provedemo skupa.

" Hej!"
Nisam se trebala ni okrenuti, osjetila sam ga kako mi se priblizava.  Svakim njegovim korakom mojim tijelom su prolazili zmarci, i dlacice na tijelu su se kostrijesile. Moje tijelo ga osjeti i na udaljenosti od sto metara.

"Vidim da bas nisi odusevljena sto idem s tobom. Sinoc sam pomislio da je razlog tvog ponasanja stres, ali vidim da si i jutros jednako zestoka. Iako si sinoc na trenutak bila jako njezna i pazljiva prema meni. Pomislio sam da smo ok!?"
Sjeda na klupu kraj mene, spustajuci ruke na koljena.

" Oprosti mi molim te!
Zato sto ne skacem kao ludjakinja kad si u blizini, oprosti sto ne znam napamet tvoje pijesme, oprosti sto nikad nisam bila na tvom koncertu a nije da nisam imala priliku, oprosti sto ne vristim tvoje ime kao ostale zene diljem svijeta!" Sarkasticno sam odgovorila i pogledala ga. Slegnula sam ramenima i rekla:"jebi ga!"

" Da li zelis mozda vristati moje ime!? Rado bih ti ispunio zelju mogu odmah ovdje sada!? I vjeruj mi jednog dana vristati ces moje ime, i svaki jebeni put dok to budes cinila, posjetiti cu te na tvoje rijeci!"

"Ne laskaj si molim te!" Obruslila sam kratko.

Sto je to on upravo rekao!? Pa jebote ovaj lik nije normaln!
Nervozno sam vrtila lancic i privjesak andjelcica medju prstima, ne vjerujuci onom sto je  upravo rekao!
Da cu vristati njegovo ime!?
Moze samo sanjati o tome!
Ustala sam i krenula natrag u ambulantu, mozda me netko treba.

"I samo da nesto znas, putujemo veceras, a ne za dva dana kako je planirano. Spakuj svoje stvari i budi spremna!"

Samo sam odmahnula rukama, i koracala naprijed prema ambulanti bez da ista kazem.
Mozda ako budem manje pricala s njim, mozda bude sve dobro!
Zasto on uopce ide samnom, nije mi nikako bilo jasno. Dosao je tu, poslikao se, donirao svoju pomoc i sta ja znam sto sve!? Zar ne bi trebao otici kuci!?
Ne on bas mora ici samnom!

Kako je dan odmicao, tako se u mom trbuhu stvarao neki grc, doslovno sam osjetila mucninu i  imala sam nagon za povracanjem.
Znala sam razlog mog trenutnog stanja, i ne nije to bila neka bolest ili virus.
Razlog je bio "Parker"  o jebem ti ovo ce biti put pun adrenalina a vjerojatno i svadje i podbadanja.

Vratila sam se natrag u svoju sobu, spakirala svoje stvari i istusirala se. Izisla sam vani i krenula da se pozdravim sa svom ekipom. Ovdje se vise necu vratiti, i ne vjerujem da cu ih ikad vise sresti u zivotu. Nasa misija uskoro zavrsava i vracamo se nasim domovima.
Bili su moja obitelj skoro pa sest mjeseci.
Bili smo skupa u svim problemima, intervencijama, skupa smo plakali, skupa smo se smijali.
Ne volim rastanke, oni su tuzni i jaako deprimirajuci.
Ali vrijeme je da se oprostim s njima, a uskoro cu se pozdraviti sa jednim poglavljem mog zivota.
Mozda se nekad opet vratim ovdje, ali to nece biti brzo. Moje rane su jos svjeze, jos peku.

Nikad u zivotu nisam dobila toliko zagrljaja kao sada.
Decki su mi pozelili svu srecu a zagrljaji su tako snazni da sam pomislila da ce me polomiti.

"Heej polako!" Vrisnula sam smijuci se. Vec dugo se nisam ovako iskreno smijala.

"Tko zna mozda opet budemo ekipa, nekad jednom negdje...i da ako ikada budete dolazili u Hrvatsku javite se obavezno!"
Mahnula sam jos jednom  okrenula se  i posla po svoje stvari.

Parker je stajao naslonjen na auto i cijelo vrijeme promatrao nasu malu  predstavu pozdravljanja. Ni jednom nije pokusao da nas zaustavi  ili pozuruje, i to mi je bilo drago.

"Spremna sam! Mozemo krenuti na put odmah!" Rekla sam gledajuci u njegove oci.
Tek tada sam primjetila kakve on oci zapravo ima.
Oci nekog posebnog sjaja, oci koje te gledaju tako da pomislis da ti gledaju pravo u dusu. Imala sam osjecaj da gleda unutar mene, i najednom sam se stresla.  To mi se nikako nije svidjelo.

Uzeo je moje stvari i spremio ih u prtljaznik, potom otvorio vrata automobila.
"Dame imaju prednost."
Sjela sam na straznje sjedalo a on se ugurao do mene, mozda cak i preblizu.
Dao je znak vojniku da mozemo krenuti, i auto je ubrzalo.

Vrtila sam mali privjesak andjelcica na svom vratu, ne znajuci sto mi sve donosi ovaj put, ova noc, i mjesto na koje cemo stici tek sutra.

Vrtila sam privjesak malog andjelcica i ne sluteci da nikad necu doci u mjesto na koje sam upravo krenula!

------------------------------------------------------

JOS JEDAN NASTAVAK JE TU!
PRICA SE POLAKO POCINJE KOMPLICIRATI.
KAMO CE PUT ODVESTI SARAH!?

SARAH ✔Where stories live. Discover now