SARAH ✔

Treba mi da razmislim

Sarah....

Ostavio me samu.... Izišao je kroz ona vrata i ostavio me samu prvi put u zadnjih par mjeseci.
Nikada ga do sada nisam vidjela ovakvog, čula sam sve do i jedne riječi što mi je uputio.
Nije me štedio, dapače... U par navrata sam osjetila ljutnju i gnjev u njegovom glasu.
Govorili su mi i prije njega da ih pustim i nastavim živjeti, govorili su mi da vrijeme liječi sve.
Proći će godine i biti će lakše, rekli su mi da ću naučiti živjeti s time.
A kako?
Kako da živiš sa otvorenom ranom na duši?
Kako da živiš bez nekoga koga si volio toliko da bi bez razmišljanja dao život za te osobe.
Kako recite mi molim vas?
Kako da nastavim bez njih, oni su još uvjek tu, kao da nikada nisu ni otišli... Još uvjek čujem njihov smijeh, još čujem kako me dozivaju....
Boli i previše!
Kako da ih napustim, majka nikada ne može napustiti svoju djecu, zar da ih zaboravim?
Ne mogu, ne želim....
Ne želim ih napustiti iako su oni napustili mene.
Znate, isprva nisam htjela vjerovati da ih više nema, nisam mogla i nisam željela.
U svojoj glavi sam zamislila da su otišli na odmor i da se vrlo brzo vraćaju.
Prošao je mjesec, dva, tri, pet....
A oni se nisu vraćali, nisu mi pozvonili na vrata i bacili se u moje krilo.
Pustila sam jos par mjeseci, pa je i godina prošla, i dalje ih nije bilo.
Znala sam satima stajati i gledati kroz prozor te čekati da se pojave u dvorištu naše kuće.
Čekala sam strpljivo i nisam dočekala.
I onda sam shvatila, i tada je bilo gore nego onaj dan kad sam ih pokopala u crnu zemlju.
Moja prijateljica me odvezla na groblje i pokazala mi njihove slike.
To je bio metak u moje srce, metak koji me ubio a živim i dalje.
Od toga dana moje srce je jedva kucalo i tako kuca i dan danas.
Skoro pa ga ne čuješ...
Doktorica sam, i poznajem kolege kardiologe i ni jedan nije znao protumačiti moje stanje.
Ni jedan, samo ja....
Umrla sam a živim.
Znate li da se nisam ni oprostila s njima, a otišla sam u Afriku liječiti  drugu djecu i majke.
Otišla daleko a njih ostavila poput zle maćehe.
Nisam imala snage otići tamo i oprostiti se, nisam jer sam mislila da za mene života nema.
I onda kad su me upucali, gubila sam puno krvi i vjerujte kad vam kažem da sam bila sretna.
Pomislila sam to je moj kraj, idem svojoj djeci i svom mužu.
Bila sam se prepustila, bila sam spremna otići i bila sam sretna.
Ali nisam otišla, ostala sam.
Rekoše mi da nije još vrijeme, ostaviše me opet ovdje samu, još jedan metak primih u svoju dušu.
Ostaviše me ovdje na ovom svijetu i James mi upravo reče da nisam ostala bez razloga....
Možda... Ne znam ni sama...
Tko zna koliko još metaka moram primiti, možda cijeli arsenal oružja.... Možda sam stvorena da tako živim u boli i patnji.

Nisam ja izgubila razum, nisam ni bolesna, ja znam da bi trebala nastaviti živjeti dalje, da njih više nema i da se nikada neće vratiti s tog putovanja.
Nikad više me neće zvati i nikad više neću čuti riječ "Mama"
Sve ja to znam, naučila me Afrika dosta toga, one majke su gubile svoju djecu svaki dan, i nastavljale sa životom dok ja to ne mogu.
Ne mogu!

Samo mi je žao što je i njega Bog poslao na moj put pa da i njega uništim.
Nije to zaslužio, nije jer je James jako dobra osoba, sve ono što sam mislila o njemu rasprsnulo se u tisuće komadića, jer James je sve samo nije onakav kakvim sam ga smatrala.
Spasio mi život, doveo mene stranca u svoju vilu, pomagao mi u svemu, pokazao mi pola Amerike, tu je za sve šta trebam i negdje me usput zavolio.
Zavolio me... On je mene zavolio a to se nije smjelo dogoditi.
Oni koji me vole odlaze na putovanja bez povratka, oni koji me vole nastradaju a ja ostajem i još više patim.
I evo dok razmišljam o svemu onom što mi je rekao, kao da se budim iz neke ružne noćne more.
Povrijedila sam ga svojim riječima, znam da jesam.
Ali probudila sam se gola s njim u krevetu, kako sam mu mogla vjerovati na prvu, iako mu sada vjerujem.
A on... On je vjerovao meni strancu i doveo me u svoju kuću.
I ovo što osjećam za njega, to je zahvalnost zbog svega što je učinio za mene.

Danas je moja zadnja kontrola kod doktora, danas je dan koji odlučuje o svemu.
I znali smo da će doći taj dan, znali smo da će se to dogoditi, i bilo bi mi lakše otići da me nike zavolio u ovom mom ludilu.
Pozdravili bi se kao dva prijatelja, kao dvije osobe koje su prošle dosta toga.
A sada.... Sada mu ne mogu reći tek tako da odlazim.
Očaj u njegovom glasu i strah ne dozvoljavaju mi da tek tako lako odem.
Spasio mi je život k vragu!
Možda bi bilo bolje da sam onaj dan unrla.
On bi bio sretan a i ja bi bila sretna.
Ne mogu tek tako otići, ali ću morati i on to zna.