Dragulj < Završena >

Logan

...doživjela saobraćajnu nesreću...

Ponavljam u sebi, dok jurim gradom. Nepoznat glas odzvanja mojim mislima, dok se svim silama trudim da ostanem priseban. 

Kad me tehničar nazvao, odmah sam sjeo u vozilo i krenuo. Njenima nisam rekao. Nikom nisam rekao. Nisam mogao da uništim večer. Moji roditelji su zaslužili ovaj odmor. Zaslužili su da idu.

Začujem vibraciju na suvozačevom sjedištu i brzo zgrabim telefon. Moj otac. 

Nisam se mogao javiti. Nisam mogao da se slomim i kažem mu istinu. Stoga sam pustio da zove.

"Elle Greenway, maloprije su je dovezli. Saobraćajna nesreća..", rekao sam kad sam se zaustavio pored pulta.

"Gospodine Terrintgon.", glas me trznuo i okrenuo sam se. Dvojica muškaraca, obojica u urednim odijelima. Jedan od njih mi pruža ruku i nastavlja:"Ja sam inspektor Sančez, ovo je moj kolega McCallister. Ovdje smo zbog saobraćajne nesreće.."

"Šta se desilo?", čujem se kako govorim.

"Vozač kamiona je prešao u susjednu traku, usljed predoziranosti kokainom. Vozač vozila u kojem je bila djevojka je smrtno nastradao..", McCallister reče, a meni se noge odsjekoše.

Ako je on mrtav, onda je ona u gadnom stanju.

"Gdje je ona?"

"U operacionoj sali.", sestra je rekla i udaljila se od nas.

"Žao nam je, gospodine.", jedan od njih dvojice je rekao, a ja sam se spsutio na obližnju klupu.

Glavobolja me ubijala. Njen glas je kružio mojim mislima, dok je telefon vibrirao u džepu.

"Halo?"

"Logane, gdje si? Zabrinuo si nas.", čujem očev glas."Ellina porodica je zabrinuta, nedostupna je...Jeste li zajedno?"

Dvoumim se. 

Nisam siguran da bih trebao reći. Ali, naposlijetku sam progovorio:"Na neki način, da."

"Kako to misliš, na neki način? Ili jeste ili niste?", gubio je strpljenje, ali ušutio je kad je shvatio da i ja šutim."Logane...Šta...Jesi li dobro?"

"Ona umire, oče.", izgubim kontrolu nad sobom, i osjetim kako moj glas postaje slabiji."Ona umire..."

Nije prošlo ni deset minuta, i moji i njeni su došli. Mama je čučnula pored mene, i spustila drhtave dlanove na moja koljena."Log...Šta se desilo?"

"Narkoman ih je udario..", tiho sam izustio.

Čvrsto me zagrlila, ali nisam popustio. Obećao sam sebi da nikad neću pustiti suzu. Nikad niko neće vidjeti da imam emocije. Pogled mi je odlutao prema Aurori; njeno dijete je bilo na operacionom stolu, borilo se za život.

Riječi ne mogu opisati njene emocije, i znam, teže joj je no meni. Daleko teže.

Čujem očev glas u pozadini; razgovara sa policijom. Govore mu šta se desilo, pričaju detalje. Sestre lažu njenoj porodici da će sve biti uredu.

Uvijek lažu. Svi lažu.

Lažu kad kažu da će biti dobro. Nikad ne bude dobro. Ali, laži gode nama ljudima. Čine da se osjećamo sigurno u svom malom svijetu laži. Zbog tuđih riječi, mi se lakše osjećamo.

Oborim čelo na majčino rame i sklopim oči."Ne mogu više..."

"Uredu je. Smiri se. Elle je snažna djevojka, prebrodit će ona to..", majčine riječi ovaj put nisu bile utjeha.

"Doktore..", čujem Williama i dignem glavu.

Njegova zelena odora je bila prekrivena krvlju. Mrtva je.

"Djevojka je još uvijek u ozbiljnoj opasnosti..", čuo sam njegove riječi, ali sve se činilo isuviše udaljeno."Plućna maramica joj je probušena, nekoliko rebara polomljeno, i imala je unutrašnje krvarenje. Desna noga je slomljena, na dva mjesta, i lijeva ruka..."

Živa. Mrtva. Živa. Mrtva. Živa...

U sebi brojim sekunde dok sat pokazuje jedan iza ponoći. U sobi, sa Ellom su Aurora i William. Osjećam majčinu ruku na svojoj, ali ne reagujem.

"Vi ste trebali otići na let u jedanaest.", zbunjeno skrenem pogled ka njoj.

"Nikad te ne bismo ostavili u ovakvoj situaciji. Svijet će uvijek biti tamo gdje jest.", rekla je i poljubila me u obraz.

"Šta da sam ja na njenom mjestu?", nesvjesno je upitam, i odmah osjetim očev pogled na sebi.

"Logan..", nadvije se iznad mene, a ja dignem pogled i ugledam čovjeka koji je uvijek bio tu za mene."Da si ti na tom mjestu, nas ne bi bilo. Mene ne bi bilo."

Klimnuo sam, želeći da prestane sa tom pričom, ali kroz glavu mi je prošlo sjećanje na scene dok sam ja bio u bolnici.

Imao sam svega deset godina. Razmaženi sin kojem su dopustili da sam jaše konja daleko od njihovog pogleda. Probudio sam se u bolnici, tri dana kasnije. Otac me htio ubiti, nakon što je shvatio da ću biti dobro. Tad mi je rekao nešto što još uvijek pamtim.

Naredni put kad pomisliš učiniti nešto takvo, budi siguran da ti neću oprostiti...

Možda moja porodica nije bila savršena. Možda smo vjerovali pogrešnima, prepuštali se i upuštali u nezakonito, ali bili smo porodica. Voljeli smo jedni druge. Bili smo tu kad je bilo najpotrbnije.

Ustao sam i zagrlio oca. Po prvi put, shvatio sam da bih mogao ostati bez osobe koja mi je pružila ljubav kad su svi drugi tražili slavu i bogatstvo.

"Ne mogu je izgubiti, oče..", promucao sam."Ne ide..."

"Uredu je. Pronaći ćemo najbolje doktore...Bit će ona dobro..", čuo sam njegov glas, dok sam se gušio u mislima o životu bez Elle.

Elle Greenway. Djevojka koja me očarala i osvojila nakon prvog pogleda. Djevojka kojoj je bilo bitnije moje srce, nego bilo koja materijalna stvar koju posjedujem.

A sad postoji šansa da je izgubim. Da izgubim jedino dobro u svom životu.