Izabrana-ZAVRŠENA

6. dio

-"kćer vam je izabrana. Pronađite papire vašeg pokojnog muža, imao je trezor u banci. Otiđite u banku, tražite da vam izvade sve iz trezora, ostavljene su vam i neke upute. Pobrinite se za sebe i svoju djecu, ja ću se pobrinuti o njoj. Imate samo par sati da se spremite i krenete na put prije nego primjete da je u našim rukama."- rekao je bezosječajno i vratio mi slušalicu.

Pogledala sam ga razrogačenih očiju. Što se događa? Kakvi jebeni sad trezor? Kakva izabrana? Što mu je značilo pobrinuti se? Što moja obitelj skriva od mene? Nikada nismo imali nikakvih prijetnji, moj otac je bio okej osoba, ne najbolja na svijetu ali pobrinuo se za sve nas. 

Prislonila sam mobitel na uho. Nisam znala što se događa, samo sam šutjela i čekala da li će odgovoriti išta. Jedino što sam znala je da me osoba pored mene štiti. 

-"saznati ćeš sve s vremenom. Pazi se i ne radi probleme. Čuti ćemo se uskoro. Čuvaj se."-rekla je i poklopila mi. Osjećala sam se kao da me odsjekla, ostavila me samu. Mislim nisam više dijete to je sigurno. Ali ovo je prvi put da sam se osjećala potpuno samom. Niti ne znam od koga bježim, ne znam u kolikoj sam ja opasnosti, niti u kolikoj opasnosti je moja obitelj. Ne znam da li se moj kraj bliži, ali znala sam da ne želim da bude ovakav. Nisam spremna odvojiti se od svoje obitelji.

Suzdržavala sam suze. Strah mi se kreće cijelim tijelom kroz kosti. Želim da je to sve samo san. Imam još jedan poziv. Hann. Pomislila sam prvo. Ali moram nazvati Loren. Ona je zadužena za mene na poslu. Osim toga ne želim ju razočarati jer stvarno mi je osoba koja mi je koliko toliko prirasla srcu. Nismo super prijateljice, ali je odlična osoba. U torbici sam srećom imala mali imenik. Naučila sam jednom da te papir nikada neće izdati. Utipkala sam broj i zvala no javila se njezina sekretarica. 

-"Loren, oprosti, ne neću moći jedno vrijeme doći na posao. Objasniti ću ti sve kada se vratim. Sve je u redu sa mnom, čisto ono da se ne brineš jer znam koliko čudno ovo sve zvuči i kako je naglo došlo.  Molim te ostavi Hann poruku da mi mobitel ne radi i da ću je nazvati prvom prilikom? Hvala ti na svemu i čuvaj se, vidjeti ćemo se uskoro."- smiješkala sam se nespretno tokom poruke tako da zvuči čim uvjerljivije.

Pružila sam mu mobitel gledajući kroz prozor jer su mi suze počele teći same od sebe, no nije reagirao. Pogledala sam u njega na kratko. Jedna ruka na volanu, druga na mjenjaču. Stavila sam ga na držač samo i počela plakati gledajući kroz prokleti prozor. Hoću odgovore. Hoću znati što se događa. Kakvu je to tajnu krio moj otac a i moja mama sve u svemu. Zašto nisam do sada saznala za to sve. 

Daleko sam od kuće. Vjerojatno smo van države već. HOĆU JEBENE ODGOVORE!!! Gušim se u suzama. Na nekoj smo autocesti na semaforu. Dosta je velika gužva ispred nas. Tipično za radni dan. Svi se voze na posao. Držim dah kako ne bi ispustila jecaje. Želim zaustaviti sve te osjećaje koje imam, strah, tugu, brigu... Ali jednostavno suze se bore i jače su od mene. Izgledam kao neko sedmogodišnje dijete koje je izgubilo majku u dućanu.

Primio je nježno moju ruku koja je ležala na mojoj nozi. Koža mi se naježila od njegovog dodira. Ruke su mu bile teške i hrapave. Nisam ni pokušavala odmaknuti ju. Lagano ju je stisnuo. Trnci su me prošli još više. No djelovalo je. Prestala sam plakati. Možda i nisam sama sve u svemu. Osjećala sam se glupom jer sam izrazila osjećaje pred potpunim strancem. No nešto me vezalo za njega. Izgleda privlačno, da, ali tu je bilo još nečega. Nije se bojao. Osim toga, izgleda kao da žrtvuje svoj život za moj. I ne izgleda kao da se brine. Kreće se kao vrag u smrt. Kao da on vlada paklom. Osjećala sam se da mu mogu vjerovati zbog tog dodira. Kada se na semaforu upalilo zeleno svjetlo, pustio je moju ruku i vratio ju natrag na mjenjač. Uzela sam maramice, udahnula duboko, izdahnula i obrisala suze. Moram se sabrati, jer panika mi je sada najveći neprijatelj.