Izabrana-ZAVRŠENA

3. dio

Počela sam se polagano buditi. Čujem zvukove oko sebe koji mi postepeno postaju razumljivi. U sobi mama i doktor razgovaraju, Hann ih samo sluša. Polagano otvaram oči, vidim brata kako čuva malenog i sestru kojoj su oči natečene od plakanja, lupka nogama o pod od dosade i ima ono svoje buntovničko držanje. Sva sam ukočena. Lagano se pokušam podići, ali spriječi me oštra bol iza glave.

-"gospođice, morate odmarati. Nemojte se dizati jer vam pritisak nanosi još veću bol."- rekao je doktor.

Poslušala sam ga. Kada je Hann čula kako mi se doktor obraća, dotrčala je do mene i zagrlila me. Osjetila sam kako joj se slijevaju suze niz obraze. Mama je počela plakati od sreće i nastavila razgovarati s doktorom gledajući prema meni. Osjetila sam da mi se stanje poboljšava. Disanje više nije bilo borba. Doduše, osjećala sam svaki udah i svaki izdah, ali nisu više bili oštra bol koja bi me tjerala da ne dišem. U sobu je ušla medicinska sestra i šapnula nešto doktoru na uho.On je pomno slušao i kimnuo joj samo potvrdno. Mama nije skidala pogled s mene. 

-"reci im da dolazim za pet minuta"-odgovorio je doktor medicinskoj sestri, na što je ona otišla.

Doktor je na izlazu rekao da i dalje ulaze jedan po jedan. Svi su otišli osim mame.

-"kako si?"- upitala me nakon što je obrisala suze.

-"bolje"- odgovorila sam kratko.

Očekujem sada da će mi očitati lekciju zbog mojeg hodanja po sredini ceste. Da to nisam napravila, do ovoga ne bi ni došlo. Ne bi sada bila ovdje i trošila vrijeme plačući, mučeći se doći do bolnice pješke, jer teško hoda, i još ovo troje vući sa sobom. Pekla me savjest. Ja sam budala. Čekala sam malo u tišini da ona započne, ali nije. Najednom je tišina postala neugodna i odlučila sam ju prekinuti.

-"mama oprosti. Stvarno mi je žao. Znam da si ljuta na mene i da ti je sve ovo napor..."- započela sam, mogla sam osjetiti knedlu kako mi se stvara u grlu jer sam pokušavala potisnuti suze da se ne sliju niz moje lice i prestala nakon što mi je mama uputila upitni pogled.

Ostavila sam rečenicu da visi u zraku.

-"nije tvoja greška. Nisi mogla utjecati na to."- odgovorila je. 

Jel ona to mene zeza? Tresnuo me auto zbog mojih gluposti i ona govori kako nije moja greška? Što je s njom. Brisala je oči maramicom. Tada sam primijetila tamne podočnjake. Mislim da nije spavala cijelu večer.

Dala je bratu znak da uđu u sobu. Mali brat me zagrlio od sreće, a ono dvoje me samo gledalo. Sestra je suzdržavala suze a brat se smješkao kao da mu je svejedno. To je njegova uobičajena reakcija. Nosi masku ravnodušnosti. Da ga netko tko ga ne pozna mora trpiti jedan dan rekao bi kako je njemu super u životu te da je razmažen jer plače zbog gluposti, a zbog nečeg pametnog ne. Izgleda kao pičkica.

-"idemo?" Upitala ih je mama na što je brat samo promrmljao:
-"mhm"- a sestra nije rekla ništa, nego me pogledala i izašla van bez riječi.

Očekivala sam da ću dobiti zagrljaj ili koju riječ razmijenjenu od ove dvojice, a ono ništa. Ne znam da li sam razočarana ili što. Istina, nisu nam odnosi baš najbolji, samo se svađamo stalno i tučemo kada zatreba, ali znam da ne bi bila toliko hladna da su oni u pitanju. Možda previše očekujem od njih. 

Kada su izašli ušla je Hann. Nisam htjela početi razgovor dok ih još vidim. Nedostaju mi. Iako se često svađamo, svejedno su moja obitelj i uvijek uz mene kada ih zatrebam. Sestri su počele suze teći same od sebe. Mama joj je dala paketić maramica i vjerojatno joj rekla da se smiri. Brat joj je iz ruksaka izvadio flašicu sa sokom. Prihvatila ju je i nakon što je otpila par gutljaja smirila se. Mama ju je nešto pitala na što je ona potvrdno kimnula glavom te su otišli.

Okrenula sam se Hann.

-"kako si?"- upitala me.

-"bolje nego neki dan."

-"spavaš već tjedan dana, pala si u komu nakon što su te dovezli. Uplašila si me luđakinjo!"- rekla je i zagrlila me jače nego prošli put. Osjećala sam se kao da će mi slomiti rebra. 

-"imaš par šava na glavi, imala si potres mozga, nisi ništa slomila. Imaš sreće bome."- nastavila je

-"Hann?"- dozvala sam ju

-"hmmmm?"

-"ja sam budala. Da mi nije ono palo na pamet sad bi bila kod kuće, tipkale bi, i..."- nisam mogla završiti rečenicu.

-"Isuse Bea, dogodilo bi ti se i doma. Prestani dramiti."

-"Hann? Tresnuo me auto, moja je greška. Čovjek sigurno ne može spavati noćima jer ga proganja savjest. A sve je moja greška!"- počela sam plakati

-" jesi li ti normalnafro?Kakvi auto? Smijala si se i trčkarala po sredini ceste i najednom si se ukočila. Čula sam auto koji dolazi ispred tebe. Zvala sam te ali nisi ni trznula. Zavrištala sam jer sam mislila da će te tresnuti, počela si padati tako ukočena, pogledala si zbunjeno prema meni. Muškarac u autu te vidio naglo zaustavio auto i istrčao van prema tebi. Počela sam plakati od šoka, nisam znala što ti je niti ništa. Ukipila sam se nisam ni prišla da ti pomognem. Primio te onakvu ukočenu i lagano si se počela opuštati. Udarila si glavom u pod toliko jako da je sve odzvonilo ulicom, mislila sam da će ti se glava rasprsnuti. Donio te na pločnik do mene, koljena su mi klecala, jednostavno sam pala. Spustio te na moja koljena i otišao natrag u auto. Mislila sam da će otići ali samo je preparkirao auto, uzeo mobitel i zvao hitnu. Rekli su mu da su svi na intervenciji i da moramo pričekati, no izgledala si kao da nemaš puno vremena. Uzeo te ponovno nakon čega je na meni ostala lokvetina krvi. Smučilo mi se i povraćala sam dok te on slagao u autu. Rekao je da sjednem pored tebe i počeo je voziti velikom brzinom. Govorila sam mu da uspori jer sam imala osjećaj da ćemo se zabiti negdje na što on uopće nije reagirao. Dodao mi je nekakvu tkaninu koja je ležala na suvozačevom mjestu i rekao mi da ti pritisnem na ranu. Brzo smo došli ovamo, izašao je iz auta primio te i počeo trčati prema unutra. Nije zatvorio vrata, niti ništa. Ostala sam sjediti u autu par sekundi i izašla sam. Dotrčala sam za njim i vidjela kako te doktori već primaju, a on je krenuo prema meni. Pitao je za broj tvoje mame i broj moje mame i nazvao ih. Malo nakon moje mame došla je tvoja mama sva potresena. Pitala je što je bilo i sve i on joj je sve ispričao. Otišao je zaključati svoj auto i vratio se s kavama. Promatrala sam ga. Ne izgleda staro. Otprilike 18-20 godina. Tamno smeđa kosa i smeđe predivne oči, dosta je visok. Sjedili smo u čekaoni i čekali bar neku vijest od doktora. Došao je i pitao tko je za tebe. Svi smo ustali. Čak i onaj čovjek. Pitao je ko je mama i tvoja je napravila par koraka naprijed. Obraćao se njoj ali svi smo čuli što je rekao. Zbog magle si ostala bez zraka. Kako si počela trčati tvoje tijelo je tražilo još kisika. Vjerojatno zato jer ne uzimaš one svoje pumpice redovito. Nisi disala, nisi ni osjećala da nemaš zraka zbog hladnoće vani. Uplašila si se dok si pokušala udahnuti i od tuda ukočenost. Da se nisi ukočila vjerojatno ne bi trebala šavove, ali bitno da si dobro. Nakon toga čovjek je pozdravio i otišao, a tvoja mama mu je zahvaljivala. Otišla sam te vidjeti. Sva si bila blijeda. Nisu me puštali u sobu ali kroz prozorčić sam te mogla dobro vidjeti. Mama je rekla da moramo doma i otišle smo"- ispričala mi je.

Znači nije me auto tresnuo. Malo mi je lakše. Ali onaj čovjek, zašto se umiješao, zašto je ostao dok vijesti nisu stigle? Tko je on?
Htjela sam ga upoznati. Znatiželja me ubijala, a osim toga dugujem mu zahvalu. Možda me došao posjetiti još koji put. Ne znam. Razgovarala sam još malo s Hann o školi i svemu. Znam da sam u zaostatku jer i ovako previše izostajem. Kada je Hann otišla, zaspala sam natrag jer sam primila previše informacija za danas i to me umorilo.