Više od slučajnosti

13.3K 679 5
                                    

Ema

- Moramo da odemo u kupovinu – pogledala sam u Eminu.

- Zašto? Zar nisu kupila sve što ti treba? – namrštila se.

- Nisam imala vremena, neće me biti dva dana na poslu i morala sam da sredim tonu papirologije.

- Ma da propašće firma bez tebe.

- Ha, ha – okrenem se ka njoj i vidim da se dopisuje sa nekim.

- Uskoro polećemo.

- Znam, to je bankar – ugasila je telefon i sklonila ga.

- Kako je on?

- Znaš već, vučemo se ali ništa ozbiljno.

- Jesi li mu rekla da odlaziš na tri meseca?

- Nisam, još uvek.

- Hm.

- To je samo seks, znaš mene.

- Da, ne vežeš se za nikog.

- Osim za tebe, ali ti se ne računaš jer si porodica.

- Znaš šta kaže Hana? – podsetim je.

- Nikad ne reci nikad. U petak idem kući da se oprostim, Monika će organizovati večeru.

- Nisi me pozvala!

- Znam da nećeš doći, već dva dana kukaš zbog ovog odmora.

- Došla bih ali . . .

- Znam i tvoj posao je bitan, razumem te.

- Znam da me razumeš zato te volim.

Moram da priznam da se Emina potrudila, hotel je odličan, plaža je blizu a samo mesto je previše romantično ali i previše izolovano.

- Idem ja pod tuš – ako Emina ode pre mene trebaće joj sat vremena da izađe.

- Ja ću da nas raspakujem.

- U redu.

Istuširam se na brzinu i izađem iz kupatila ali ne vidim Eminu.

- Emina? Emina?

Nije valjda izašla bez mene?

- Emina?

Obiđem naš apartman i ono što primetim jeste da nema Eminine odeće. Uzmem svoj telefon i nazovem je.

- Da?

- Gde si?

- Na putu kući.

- Molim? Ma šta lupetaš?

- Uživaj draga i ako ti treba nešto obrati se komšiji iz susednog apartmana.

- Šta . . . – ma da li mi je ona to prekinula vezu?

Pokušala sam da je nazovem još nekoliko puta ali isključila je telefon.

- Gde mi je torba?

Pronađem svoju torbu ali ne pronađem ono što sam zaista tražila. Moj pasoš, novac, kartice, dokumentacija . . . nema ničeg.

- Šta li je smislila? I ko mi je dođavola komšija?

Dante

- Ne brate, stižem za desetak minuta samo da se presvučem.

- Da ti naručimo nešto? – Julian me pita.

- Naravno.

- Ok.

Dubine naših grehova 🔚Where stories live. Discover now