SARAH ✔

Nije jos vrijeme

"Ne! Ne jos uvijek, nije jos vrijeme!"

Tim rijecima ponovo je ranila i ovako vec ranjeno moje srce, tim rijecima ranila je moju dusu.
Gledajuci kako nestaju u magli, duboko sam uzdisala, svakim uzdahom neopisiva bol prostrujala bi mojim tjelom.
I onda je sve nestalo.
Nije bilo vise cvijeca, nije bilo vise bozanstvenog mirisa, nije bilo vise djevojcice i djecaka.
Otisli su i izgubili se u magli sa njihovim andjelom.
Onaj mir zamjenila je ogromna bol koju sam odjednom osjecala, moj mir je narusila neka buka koja svako nekoliko zapisti, onaj miris zamjenio je neki ruzni odvratni miris.
Otvarala sam oci i bilo je sve mutno, nisam znala gdje sam sada, samo sam osjecala bol. Boljelo me cijelo tijelo, u glavi mi je zujalo tako da sam ponovno zatvorila oci.
"Sarah, Sarah... cula sam kako me netko doziva, osjetila sam neciju ruku na svojoj, osjetim kako necija ruka dodiruje moju glavu, pa opet cujem svoje ime.
Ponovo otvorim oci samo ovaj put vidim sve jasnije.
James stoji iznad mene i gleda me u oci, James dodiruje moju glavu i smije se.
Uzvratim mu slabasan osmijeh, i pogledam ga malo bolje, u njegovim ocima vidim srecu, vidim olaksanje. I zaklela bih se vidim i suze.
"Hej ti." Jedva nekako progovorim.

"Ne nemoj pricati, idem po doktore odmah, Bogu hvala probudila si se. Bilo i je vrijeme."
Rece i istrca iz sobe.

Oci su mi se napunile suzama, ne znajuci sto mi se dogodilo. Jesam li ovo sve sanjala ili sam stvarno vidjela andjele, jesam li doista grlila andjele.
James je usao natrag u sobu a za njim je dosla i vojska doktora.
Pitanja, podpitanja, objasnjavaju mi moje stanje, izgubila sam dosta krvi, imam ranu na prsima, imam osteceno plucno krilo, imam propucanu nogu, misic i napuklu kost.
Bila sam u komi skoro sest dana, pregledavaju moje reflese, oci pregledavaju rez na prsima.
Isuse Boze! Bombardiraju me svim ti pitanjima da pozelim da ponovo zaspem i ne vidim nikog.

"Kolegice Novak prezivjeli ste. Jedva, ali ste prezivjeli, zahvaljujuci mladom gospodinu."
Dok mi doktor prica, trazim pogledom Jamesa po sobi.
Naslonjen na zid u jednom kutu, gleda u mom pravcu i ne skida pogled s mene.
Nasmijem mu se a on mi uzvrati osmijehom pokazujuci blistav osmjeh, i slijeze ramenima.
Doktor mi nanovo objasnjava tijek mog oporavka, i biti ce to dug proces.
Ujutro ce napraviti dodatne snimke i preglede, i napokon izlaze iz sobe ostavljajuci me da se malo odmorim.

"Da se odmoris? Pa jebeno si spavala vec skoro sest dana Sarah,  zar mozes biti umorna, zar ti nije dosta?" James se smije i zeza me dok prilazi i sjeda na moj krevet.
" Pa James, mislim da bih mogla jos malo odspavati." Uzvratim smijuci se.
Sada je sve tako cudno, zhavljujuci njemu sam ziva, on me spasio. Spasio je moj zivot iako  sam bila onakva prema njemu, i ne poznaje me, jedva da smo progovorili par normalnih recenica.
Rukom posegnem prema svom vratu trazeci malog andjela, moju utjehu, moju snagu, ali ne pronalazim na svom vratu nista.
Uznemirena sam zbog toga i pocemem prebirati po krevetu, ispod jastuka... nema ga pa nema..
"Da li ovo trazis?" James me pita potiho.
" Oh hvala ti James, puno ti hvala"
kazem sa velikim olaksanjem.
"Primjetio sam da ti ovaj lancic mnogo znaci, bio je samnom cijelo vrijeme dok si spavala. I znas da djeluje ovaj andjelcic, dao mi je snagu da prezivim ove trenutke, dao mi je vjeru da ces se probuditi."
James prica dok mi stavlja lancic natrag.
"Eto ga, sad je na svom mjestu ondje gdje i treba biti. Ovom andjelcicu je mijesto oko tvoga vrata, sad opet pociva na tvojim prsima."

Cuvao je nesto moje, nesto meni tako posebno i vrijedno.
Cuvao je cijeli moj zivot koji je  satkan u tom malom privjesku.
I na kraju spasio me.
Posegnem rukom prema njemu, a on kao da je cekao taj trenutak, kao da je zivio za ovaj tren prigrli me svojim rukama i nasloni se lagano na moju glavu. Zagrlim ga tom snagom koliko mi moje stanje dopusta.
" Hvala ti James, hvala ti na svemu." Prozborim nekako.
"Nemoj mi se zahvaljivati, molim te, cinio sam sve sto je u mojoj moci da te spasim, molio sam te da se probudis a ti nisi reagirala ni na moj glas, doktori su pokusavali svime, a ti jebeno nisi reagirala. Po Bogu cak sam ti i pjevao samo da bi se probudila.
I evo te, tu si sada, razgovaras samnom i ja sam jebeni sretnik samo zbog toga sto si otvorila oci."
Osjetim strah u njegovom glasu, osjetim kako mu brada podrhtava.
Malo me jace stisne na sta se lecnem od boli koja bode moja prsa.
On to osjeti te se odmice od mene ali vrlo malo, jos uvjek je previse blizu.
"Oprosti mi, nisam te zelio tako jako stisnuti. Uzbudjen sam zbog svega, boli li te hocu pozvati dokotra?" Pita sav uplasen.
"U redu je James, u redu sam. Boli me malo, ali boljeti ce jos tjednima. Moje ozljede su ozbiljne koliko mi je doktor rekao." Odgovorim mu dok ga rukom smirujem.
Prekinula nas je sestra koja je uletila u sobu i zapovjednickim tonom govorila Jamesu.
"Gospodine, sada malo ostavite nasu pacijenticu, moram joj previti rane, i dati joj lijekove. Izidjite malo na hodnik." 

Gledao je u mene, a ja sam samo potvrdno kimnula glavom.
Nije mi bas ugodno da on stoji tu dok mi sestra previja ranu na prsima.
James je napustio sobu, a sestra je zapocela sa previjanjem.
Sav na prsima je jako velik, konci su jos unutra i sve me pecka.
Noga mi je u savovima i ovaj sav bas ruzno izgleda.
Boze dragi kao da me netko granatom pogodio.
Tko je pucao na mene, kako sam dosla ovdje i zapravo ja nemam pojma gdje se nalazim.
Po svemu sto vidim, znam da nisam u Africi.
Sjetila sam se svoje obitelji, ooo jebem ti! Pa sigurno su zabrinuti za mene, nisam im se javila vise od sedam dana.
To moram nekako rijesiti. Zamoliti cu Jamesa da mi pomogne jos s time, iako je i do sada previse napravio za mene.
"Znate gospodjice vi ste prava sretnica." Sestra mi je rekla sa osmjehom.
"Molim? Kako to mislite? Mislite sretnica koja izgleda kao da se raznijela? Po bogu probusena sam sa svih strana. Kako mozete takvo nesto reci?" Govorila sam ljitito.
"Oprosrite, znam da vam nije ugodno, ali nisam mislila zbog toga. Vise sam mislila na gospodina kojeg ste upecali. Ruku na srce, uspjeli ste upeacti najpozeljnijeg muskarca u Americi a i sire. Mnoge su pokusale ali ni jednoj nije poslo za rukom kao vama." Odgovorila je blago se smijeseci.
"Kako to mislite?"Bila sam zbunjena njenim odgovorom.

"Pa vidite gospodjice, mladi gospodin se ne odvaja od vas ni trenutka od kada ste dosli ovdje. Bio je uz vas i dan i noc. Nije cak ni spavao, noci je provodio na ovoj stolici kraj vaseg kreveta i cjelo vrijeme vam pricao i drzao vas za ruku. Takvo sto se ne moze odglumiti sreco moja. Ovaj muskarac vas voli, a ocito vi to niste primjetili.
Samo cuvajte ga, ipak je on jedna velika zvijezda, mnoge bi zene dale sve da mogu samo noc provesti s njim."
Nasmijesila se i napustila sobu.

Kriste! Sto je ona meni upravo rekla!? On je bio tu cijelo vrijeme, i drzao me za ruku.
Sto bi to trebalo znaciti?
Zbunjena njenim rijecima nisam ni primjetila da James sjedi na stolici i promatra me.

"Spavaj Sarah, opusti se i spavaj sada. Ja cu biti ovdje za slucaj ako ti bude nesto trebalo." Govorio je umirujucim glasom.

" James nema potrebe, dobro sam sada, odi kuci i odmori se. Vidim da si umoran." Rekla sam mu tiho i pomislila da ce ustati i otici.

"Nema sanse Sarah, ostajem tu necu te ostaviti, i ne trebas mi govoriti da odem. Nije uspijelo ni jebenom ravnatelju bolnice da me izbaci iz ove sobe, pa nece ni tebi.
Kad budem odlazio i ti ces otici samnom a sasa molim te opusti se i spavaj." Zapovjednickim tonom mi je rekao, a ja sam ostala paf. Ostala sam bez rijeci.
Naslonila sam glavu na jastuk i zaklopila oci, razmisljajuci o onome sto je rekla medicinska sestra, i razmisljajuci o ovome sto je upravo rekao on.
"James, mogu li te zamoliti za jos jednu uslugu, znam da trazim previse ali to mi je potrebno." Pitala sam molecivo ne otvavarajuci oci.
"Naravno Sarah, samo reci sto mogu uciniti za tebe. I ne ispricavaj se, tu sam za tebe i uciniti cu sve sto je u mojoj moci da ti pomognem. Nista nije previse kad si ti u pitanju."
Ovaj muskarac me iznenadjuje iz minuta u minut.
"Ako mozes, bi li mi mogao sutra donijeti laptop? Trebala bih se javiti svojoj obitelji, sigurno su zabrinuti. Moram im javiti da sam dobro, moram im javiti gdje se nalazim, zapravo James gdje se nalazim ni sama ne znam?"
Pitala sam skoro placuci.
"Sarah ne brini, tvoja obitelj zna gdje si, svaki dan sam ih obavjestavo o tvom stanju, pa tako i danas, znaju da si budna, znaju da se osjecas dobro koliko je to moguce. I duso nalazis se u SAD-u. Los Angeles Sarah duso."
Jebo te led!
Kontaktirao je moju obitelj, zvao ih svaki dan da ih obavijesti o mom zdravlju, i dovezao me u SAD na lijecenje.....
"Hvala ti James, jednostavno nikada ti se necu moci dovoljno zahvaliti za sve sto si ucinio." Kazem kroz suze koje sam pustila da slobodno padaju. Inace ne pokazujem emocije ali ovo je previse za mene.
Prilazi mi i sjedne na krevet.
Podizuci mi bradu zagleda se u moje oci, ni rijec ne cujem sa njegovih usana, a njegov pogled mi prica toliko toga.
"Sad spavaj, tu sam za tebe." Prosapta i spusti poljubac na moje celo.

------------------------------------------------------