SARAH ✔

Gotov Sam

Vrata su se otvorila a onda sam imao sto vidjeti.

Prizor od kojeg se ledi krv u zilama!
Bio bih jebeno sretan da ovo nisam vidjeo svojim vlastitim ocima!
Citao sam u novinama, gledao na TV-u ali nikad nisam bio tako blizu.

Srce mi je bubnjalo u glavi od scene kako doktorica pokusava spasiti ovog malog djecaka.
A skoro je stalo kad sam shvatio da mu ne moze pomoci.
Stojim na vratima i gledam ju kako se bori svim silama da ga vrati u zivot, ali gotovo je.
Dalila ju grli i odmice od malog tijela, a ja se jebeno ne mogu pomaknuti. Stojim tu i gledam u zenu koja se upravo lomi na milijune komadica, gledam u zenu koja pogledom trazi majku ovog djeteta i govori joj da joj je zao.
Samo stojim i ne mogu se pomaknuti ni koraka.
Paralizirao me strah, paralizirao me pogled ove dokotrice.
Gledao sam je kako kleci na podu i place, gledala je u nebo i pricala nesto na nekom meni nepoznatom jeziku.
Gledao sam za njom dok ju je Dalila vodila u njenu sobu, jer ta zena nije cak mogla sama ni hodati.
U daljini vrata su se zatvorila a ljudi se razbjezali. Svatko se vratio svojim obavezama, samo je par njih ostalo u sobi sa majkom malog djeteta koje je otputovalo na neko ljepse mjesto.

Ostao sam sam osvrvuci se oko sebe, pojma nisam imao sto trebam sada raditi, kako se ponasati.
Moram li otici tamo za njom!?
Jebi se Parkeru! To ti svakako nije dobra ideja!

Hoce li ona biti dobro!? Nije izgledala dobro, izgledala je lose pogled joj je bio prazan, podocnjaci su prekrivali njenu ljepotu.
Stvarno je lijepa ali vidno mrsava, tuzna i ispacena.
Moj osjecaj! Moj osjecaj mi kaze da je prozivljavala svu bol ovog svijeta, imam osjecaj da razumije patnju one majke! Tu je bilo nesto puno dublje.
Daj glupane, ovdje je upravo umrlo jedno dijete, a mozda ovo nije prvo koje nije uspjela spasti.
Sam sam sebe opominjao.
Sjedeci na klupi nisam ni primjetio da se noc pocela spusati.

"Hej! Dodji ovamo, pokazati cu ti gdje ces se smjestiti."

Nisam ni primjetio kada je Dalila izisla iz njene sobe. Toliko sam bio zadubljen u svoje misli.
Krenuo sam za njom laganim korakom ne govoreci nista.
I ona je bila vidino potresena, i nije bilo pravih rijeci u ovom trenutku.
Usao sam u sobu i spustio na pod svoje stvari.
Istusirao sam se i presvukao, sjeo sam na kauc i uzeo mobitel.
Nazvao sam sestru, morao sam joj reci da je volim. Zatim sam nazvao i roditelje.
Vjerojatno su bili prestravljeni iznenadnim izljevom ljubavi.
Nije me bilo briga. Osjecao sam da to moram napraviti.
Bilo je vec kasno kad sam uzeo svoje cigarete i krenuo vani da zapalim.
Izisao sam ispred, povukao dim cigarete i pogledao prema njenoj sobi.
Bila je noc, bio sam uvjeren da vec spava, ali svijetlo je bilo upaljeno vidio sam sjenu unutra kako se krece. Bila je budna!
Krenuo sam prema njenoj sobi, nisam znao sto da joj kazem, kako da se ponasam, samonsam znao da trebam otici do nje!

Otvorio sam lagano vrata i ugledao ju. Promatrao sam ju nekoliko sekundi, sjedila je okrenuta ledjima, i gledala u jednu tocku.

"Sto trebate?" Trznula me svojim pitanjem tako da mi je srce skocilo!
Kao da me osjetila.

Samo sam zelio vidjeti je li dobro!? Zelio sam joj ponuditi pomoc. A ona me docekala sva ratoborna, govorila mi je u facu da sam ovakav i onakav, meni u jebenu facu je rekla da sam tu dosao po jos publiciteta! Mahala je rukama i hodala ljevo desno i vristala, o zivotu ovdje, o ljudima koji zive tu, i nacinu na koji prezivljavaju.
Ta zena je upravo dozivljavala slom, nisam znao trebam li potraziti pomoc!
Prisao sam joj u dva koraka i privukao ju sebi u zagrljaj.
Tako sam je cvrsto zagrlio da ni sam nisam bio svijestan snage kojom sam ju stisnuo. Rukom sam joj gladio ledja, i sokiran onim pod svojom rukom. Mogao sam joj prebrojati rebra.
Zakleo bih se da se na trenutak bila opustila, a onda se naglo odmaknula.
Molila me da je ostavim samu, a nisam bio siguran koliko je dobro za nju, da je napustim sada dok je u ovom stanju.
Krenuo sam prema izlazu razmisljajuci sto da napravim.
Zadnjih nekoliko trenutaka izgovorila je takve grozote koje su bile upucene meni. Osjecao sam se kao mali djecak kojeg upravo majka kori zbog nestasluka. Ma osjecao sam se kao govno.
Koliko me god na prvu privkla toliko mi je sada bila odbojna. Ova zena definitivno nije bila moj fan! Unatoc svemu, zelio sam joj pomoci, zelio sam ju zastiti, kao sto bih zastitio sestru, prijateljicu il bilo kog drugog kome je pomoc bila potrebna.
Bio sam spreman zatvoriti vrata i poci spavati kad sam ju cuo da me tiho zove!
Pricala je o nekom cjepljenju o kojem jebeno pojma nisam imao.
Govorila je da ako namjeravam ovdje ostati makar i dva dana, da bih se trebao cjepiti.
O tome nisam razmisljao prije nego sto sam krenuo ovamo, ali bila je u pravu.
Pocela je traziti nesto po svojoj torbi, a onda sam shavatio da ona trazi cjepivo.
Znao sam da se trebam cjepiti, ali kako dozvoliti nekome tko te toliko prezire, da mi zabije iglu sa pitaj Boga kakvom tekucinom unutra!?
Sjedio sam na stolici i u mislima se pozdravaljao sa svima koje volim. Ruku na srce ova zena me ne podnosi nikako i bilo bi joj bas zgodno da me tu ubije. Tragove vrlo lako moze prekriti, otisao sam da nikom nisam rekao gdje idem, i zasto idem.
James budalo jedna!

" Evo ga, gotovo je!"
Trznula me iz misli, svojim rijecima.
"GOTOVO JE"
Sto je gotovo, jesam li ja gotov!?

"Ne brini se, cijepivo ce te zastiti dok si ovdje, nema nikakve posljedice ni....

Nisam ju vise cuo sto mi govori, bio sam siguran da cu umrijeti ovu noc, i jos mi se nasmijesila.
Ona se nasmjesila!
To sigurno nije dobro!
Ova zena se zna nasmijati.
Osmjeh joj je tako blag i njezan, osmjeh koji mi porucuje " Gotov si govance jedno malo!"
Ustao sam se sa stolice i pogledao ju, da joj se zahvalim il ju uhvatim za vrat i pitam s cim me otrovala!?

" Oprosti ali ja bih htjela sada spavati, imala sam naporan dan, i ne znam sto sve sutra donosi, a i ti bi trebao da se naspavas."
Rekla je tiho.

Zahvalio sam se i otisao preko vrata.

******

Kada je jutro svanulo shvatio sam da sam jos ziv! Ipak me nije ubila nasmijao sam se sam sebi.
Otusirao sam se obukao i krenuo vani da potrazim Dalilu.
Trebao sam doznati neke stvari u vezi mog boravka ovdje, i saznati ponesto o nasoj doktorici!
Nisam zelio ali izblebetao sam se o njenom sinosnjem slomu. Nije mi bila namjera ali jebi ga.
Dalila mi nista puno nije rekla osim da je mnogo toga prosla, i da bi se trebao odnositi prema njoj s postovanjem! Tocnije oogromnim postovanjem!
Rekla je da bi trebala otputovati za dva dana, ali je doslo do promjena i da joj mora javiti da ipak putuje veceras!
Dosao sam tu ugledao ju, napala me, iaprozivala me svakakvim imenima, i veceras odlazi! Pomislio sam odlazi doma, i Bogu hvala bio sam u krivu. Nije odlazila doma, putovala je u Tanzaniju. Ni sam ne znam zasto ponudio sam da putujem s njom.
Imao sam osjecaj da ce ova zena promjeniti moj cijeli svijet. Treba mi da budem uz nju, onakvu ratobornu i lajavu!
Zelim je zastiti! Od cega!? Jebi me ne znam ni sam! Ali zelim je zagrliti, zelim je drzati u krilu kao da mi zivot o tome ovisi!

Prije par sati opet je lajala na mene, cuo sam ju i vidio svojim ocima! Ova zena me ne podnosi a ja putujem s njom. Prostrujala je kraj mene poput tornada i otisla sjela na obliznju klupu. Ja ne bih bio ja kad ju ne bi jos malo potpalio. Dok sam koracao prema njoj sjetim se rijeci koje mi je uputila Dalila. Odnosi se prema njoj sa ogromnim postovanjem! A ova zena zasluzuje sve, samo ne moje postovanje.
Sa dozom sarkazma ispricavala sto ne zna moje pjesme, zato sto ne vristi moje ime poput ostalih zena diljem svijeta.
Ni sam ne znam koji mi je kurac bio da sam joj rekao da ce vristati moje ime!
Samo je odmahnula rukama i otisla!

******

Stojim naslonjen na auto dok ju cekam da se pozdravi sa ekipom.
Gledam ju kako se smije dok ju grle i oprastaju se s njom.
Njen osmjeh je nevjerojatan, trebala bi se cesce smijati.
Vadim mobitel iz hlaca i krisom je slikam, jer jebeno dobro izgleda dok se ovako smijesi!
Moje oci fiksirane su samo na nju i na sape onog velikog muskarca koji je u stopu prati ovih dana.
Smiruje me sto ja idem s njom, a on ostaje ovdje. Jer jebi ga ipak sam ja " James Parker" a tko je on!?
Saznao sam, nije joj ni decko ni muz. Samo kolega.
Osjetim njen pogled na sebi dok se laganim koracima krece prema meni, poput pantere koja vreba svoj plijen i ceka samo trenutak nepaznje da ga raskomada.
Usne izvijem u blagi osmjeh i uzimam njene stvari i stavljam ih u prtljaznik automobila.
Pustam ju prvu da se smjesti, a onda se uguram do nje na sjedistu, mozda cak i previse. Jer osjetim toplinu njenog tijela, i kunem se da me boli! Boli me sto je je tako topla, a tako hladna i daleka.
Dajem znak vozacu da moze krenuti, promatram ju i ne izgleda mi bas sretna zbog ovog puta na koji je krenula skupa samnom!

Put koji ce promjeniti nase zivote!
Put koji ce me natjerati da se zamislim nad svojim zivotom!
Put koji ce imati samo jednu misiju, zastiti nju i spasiti njen zivot!

Evo ih dame i gospodo!
Sarah Novak i James Parker!
Odlaze na put!
Sto ce se sve dogoditi vidjet cemo ubrzo!?
Svidja li vam se prica?