(Ne) postoji ljubav

8.A Što Ako Umre😩😭😭

Krenula sam se spremati malo ranije jer mi inače treba malo duže vremena. Obukla sam crvenu haljinu koju mi je poklonio kada smo trebali prvi put trebali ići na večeru i naravno neke crna stiikle, koje inače ne volim nositi, ali sada sam morala.

Bilo je već oko pola osam kada je pokucao na vrata.
« Jesi li spremna? » pitao je malo glasnije kako bi ga mogla čuti jer nije bio siguran smije li ući. Moja je šutnja jasno značila ne, pa se samo okrenuo i otišao.... Već je bilo oko osam kada je pokucao drugi put. Otvorila sam vrata (jer ih je ostavio otkljucana) i naši su se pogledi sreli. Gledala sam u njega nekoliko trenutaka čudeći se koliko je zapravo zgodan. Na njegovom izrazu lica jasno se moglo vidjeti kako je oduševljen mojim izgledom. Zakašljala sam se kako bi prekinula neugodnu tišinu i kako bih odvratila njegov pogled sa moga tijela. Želio je nešto reći, ali se očito predomislio pa me samo uhvatio za ruku i poveo za sobom.... Bio je to prvi put da sam izašla iz kuće i stvarno mi je godio svjež zrak, kojeg sam inače mogla osjetiti samo kroz mali prozor svoje sobe. Posto je mrak ne mogu bas točno odrediti gdje se nalazim i cega sve ima vani, pa valjda će biti još prilika da izađem van ali kada bude dan..... Vozili smo se oko sat i pol kada sam već polako mogla vidjeti svjetla grada. On je nakon duge šutnje prekinut tišinu.

« Sutra ujutro bi trebalo doći neki majstor koji će maknuti rešetke » rekao je namještajuci drugu radio stanicu. Svom srećom u autu je mrak pa ne može vidjeti koliko sam sretna zbog toga. Nisam mogla maknuti osmjeh sa lica od silne sreće... Sjetivši se kako cu vjerojatno ostati zatvorena još neko vrijeme u meni je stvaralo nelagodu. Osjećam kako me počelo grciti u trbuhu od nervoze. Pokušavam se smiriti, ali se misli stalno vraćaju na tu kuću i njegove roditelje. Nisam ni primijetila da smo već stigli pred restoran. On je već izašao i otvorio moja vrata.

« No hoćeš li izaći ili? » tek sam sad primijetila da stoji ispred mene i nervozno čeka. Izasla sam bez njegove pomoći iako mi je pružio svoju ruku u nadi da ću je prihvatiti. Krenuli smo prema ulazu kada me zaustavio gledajući sa strane u ljude koji su nam se približavali.

« To su oni » šapnuo mi je tako tiho kao da se boji da netko drugi ne bi čuo iako nikoga nije bilo oko nas. Pa onako iz daleka izgledaju vrlo simpatično ali sumnjam da su takvi i izbliza. Hodali su sporo što me živciralo jer su me noge već boljele od ovih štikla. Nakon valjda pola sata uspjeli su se dogegati do nas. "Hvala Bogu🙏🙏".... Praktički nas nisu još ni pozdravili a njegova me majka već zagrlila... Uff baš i ne volim zagrljaje. Sjeli smo za stol, a konobar nam je donio jelovnik.

« I draga sta ćeš ti uzeti » pogledao me kao nekim zavodljivim pogledom od kojeg mi se povraćalo.

« Hm ma još razmišljam » odgovorim mu ne pokazivajući baš neki interes za razgovor sa njime. Ali naravno u razgovor se morala uplesti njegova majka.

« Stvarno si lijepa hehe moj sinčić bas zna izabrati. Pričao mi je puno o tebi hm pa gotovo mi je sve i rekao, zato vjerojatno ni nemamo teme za razgovor » pogledala me kao nekim tužnim pogledom.

Baš super oni sve znaju o meni,ali to ionako nije razlog sto ne želim pričati sa njim. Jednostavno nemam razloga da sudjeluju u njihovom razgovoru. Željela sam sto prije pojesti sve sa tanjura i krenuti nazad u ono zatočeništvo koje mi je trenutno bilo puno draže od ove večere. Željela sam nešto reci Lucasu, ali me on zaustavio svojim poljupcem kojem se uopće nisam nadala, a i iskreno ga nisam željela.. Htjela sam ga odgurnuti od sebe i ošamariti, ali nisam mogla zbog njegovih roditelja i ostalih ljudi koji su bili u restoranu. Znao je to pa je iskoristio priliku. Iako ga nisam željela stvarno mi se svidio......

Završili smo sa večerom i konačno smo krenuli "doma". Hodajući do parkirališta razmišljala sam samo o tom poljupcu za koji još nisam siguran želim li ga ili ne ponoviti..... Stala sam kako bih popravila štiklu koja me već počela žuljati kada sam čula kako mi se auto približava velikom brzinom. Pokušavao je zakočiti, ali mu baš i nije išlo. Lucas je skočio ispred mene odgurnuvši me u stranu. Pala sam. Pokušala sam ustati, ruka me užasno boli i još pokušavam shvatiti šta se to dogodilo. Lucas leži na podu u lokvi krvi a oko njega se već skupilo nekoliko ljudi koji su zvali hitnu. Dvije su mi žene pomogle da ustanem. Žena sjedi u autu koji je udario Lucasa i plače, a krv joj polagano teče niz lice, na suvozačkom mjestu sjedi muškarac, ali se ne miče, ne mogu razabrati dali je živ. Osim sto je udarila Lucas zaletjela se u rasvjetni stup. Bacila sam štikle na pod i krenula sam do Lucasa koji nije davao znakove života. Iako sam ga mrzila zbog svega polako sam počela osjećati kako ta mržnja nestaje i suze su potekle mojim licem. Obuzela me neka strašna tuga.

« Osjetim puls » počeo se derati neki čovjek koji je bio kraj Lucas - a. Davao je znakove života što je u meni budilo nadu.

« Pa gdje je ta hitna više » izderala sam se već iživcirana držeći se za ruku. Tek sam sad počela osjećati kako me boli.

Evo uspjela sam konačno napisati nastavak od 900 riječi 😱😈 Drugi dio ću vjerojatno objaviti sutra.