Let me love you

17

Nisam bila sigurna trebam li razgovarati s Krešom. Znam da ga više ne volim i sretna sam s Karlom, ali bojim se da će mi pronaći neku slabost te da će me uspjeti pridobiti riječima. Odmaknem se od njega za korak i odmahnem glavom. „Ja... Ovaj... Trebala bih ići u Dom. Oprosti."

„Ne...", započne on. „Ne moraš ići u Dom. Znam da ne želiš biti pored mene. Molim te, moram razgovarati s tobom.", bio je uporan. Osjećam se kao idiot. Ne želim se svađati s njim .

Teško uzdahnem. Izgleda da nema smisla opirati se. Vjerojatno bi pronašao neki drugi trenutak za razgovor. „U redu."

„Cvjetiću..", nazove me nadimkom kojim me zvao prije dok smo bili najbolji prijatelji. Usnica mi zadrhti kada s sjetim svog vremena koje smo proveli zajedno te godine. Krune od cvijeća koju mi je napravio, bacanja kamenčića u potok, penjanja po krovovima dok se igramo skrivača... „Jako mi je žao. Nemaš pojma koliko mi je žao zbog svega. Nikada te nisam htio povrijediti."

„Ali jesi.", jedino sam to uspjela reći.

„Žao mi je.", ponovi. „Nikada nisam mislio ništa loše o tebi. Znaš da sam bio zaljubljen u tebe. I još uvijek te volim."

Protrnem od njegovih riječi. Prije sam to željela čuti. Toliko puta sam maštala o tome. Željela sam čuti te riječi, ali ne sada. Te riječi mi više ne znače kada ih on kaže. „Zašto?" Upitam ga. „Zašto sada?" Vidim da me razočarano i zbunjeno promatra. „Ova godina, ovaj grad... Trebali su za mene biti početak nečeg novog. Nečeg boljeg. Nečeg bez tebe.", tužno ga pogledam. „A ti to uništavaš. Uništavaš sve čemu sam se nadala. Vraćaš me na početak. Početak kada sam bila tvoja, a to je nešto što ne želim."

„Ali ti jesi moja.", rekao je. Na neki sulud način mu vjerujem. Vjerujem u njegove riječi, ali ne mogu mu dopustiti da ponovo dobije svo moje povjerenje.

„Ne. Moraš me pustiti. Bila sam tvoja sve ove godine, ali više nisam. Pusti me. Zaslužujemo biti sretni, ali... Ne zajedno. Nije nam suđeno"

Imam osjećaj da je ovo naš kraj. Da. Ovoga puta je uistinu gotovo. Svi osjećaju i s moje i s njegove strane moraju nestati. Mislim sve što sam rekla. Ja sam sretna s Karlom. Krešo mora zaboraviti mene ako me voli. Među nama ništa ne može biti.

„Sretna si s njima, zar ne?" Upita. Znam da misli na Karla te zbog toga istog trena kimnem glavom. „Onda... Ne mogu učiniti ništa drugo nego ti zaželjeti sreću. Mislim da sam stvarno pravi idiot zato što nisam na vrijeme shvatio kako si ti zapravo divna cura."

Iznenadim se kada me povuče u zagrljaj. „Sretno cvjetiću.", primi me za ruke te se odmakne za korak. „Pričao sam s Anom. I njoj je žao zbog svega. Želi se pomiriti s tobom. Ona nije loša osoba."

„Znam."

I bio je to naš rastanak. Posljednji put kada smo se rastajali, nije se pozdravio. Time mi je slomio srce. Nije se oprostio i otišao je. Onda se iznenada vratio. Tada sam se trudila biti hrabra. Kako biti hrabar pored nekoga koga voliš? Nije moguće. Barem ne bez pomoći. Ja sam imala Karla pored sebe.

Imam osjećaj da nisam ni svjesna ničega oko sebe. Nemam pojma kako sam došla u Dom. Toliko toga mi je bilo u glavi. Razmišljala sam o svom razgovoru s Krešom. O onome što mi je rekao. Njemu stvarno jest žao zbog svega. Stalo mu je do mene. Izgleda da srce stvarno ne zaboravlja. Ne mogu zaboraviti sve što se zbilo između nas. Ni sada ni nikada. Možda bih trebala, ali ne želim. On nije loša osoba. Znala sam to u dubini svog srca, a dokaz sam dobila prije svega nekoliko minuta.

On je i dalje Krešo kojeg sam poznavala.

Ostatak dana mi je prilično sporo prošao. Možda zato što sam čekala večer. Večer u kojoj se sastajem s Anom. I to me isto plašilo. Želim konačno zatvoriti i to poglavlje svog života. Mislim da sam dovoljno dugo razmišljala o njoj i Kreši. O svemu što su mi rekli. Sve imeđu mene i Kreše je konačno gotovo. Danas smo zatvorili i posljednje poglavlje svoje priče.

Imam osjećaj da su mi noge teške dok polako koračam prema mejstu sastanka s Anom. Park. Onaj park u kojem smo se prošli put susrele i na ne baš tako lijep način rastale. Onda je ugledam. Sjedi na klupici i pogled joj je zamišljen. Očito začuje moje korake te se ustane i priđe mi. „Hej Runja.", pozdravi me.

Ne mogu se ne nasmijati. Anu se ne može uvijek vidjeti zamišljenog i tužnog pogleda. „Hej Hurem.", nazovem je nadimkom koji joj je Ivan dao jednom iz šale zato što ima crvenu kosu, baš kao i lik iz serije. Sjednemo na klupu te ona odmah zapčne. „Oprosti. Ja... Nisamo znali da te to baš toliko vrijeđa. Šalili smo se."

„Znam. Pričala sam s Krešom.", bespotrebno kimnem glavom. „Znam da niste bili ozbiljni."

Podignem pogled i shvatim da Ana zapravo plače. Ni to također nije prizor koji se viđa svaki dan. Vjerojatno je i njoj užasno žao zbog svega, baš kao i Kreši. Ne mogu se ljutiti na njih. Zbog svega što se između nas dogodilo sam zapravo postala jača. Zahvaljujući njima mogu podnijeti vrijeđenje i ne plačem zbog svega.

„Isuse Ana...", ansmijem se kada se sjetim da sam je samo ejdnom u životu vidjela da plače. Na naš zadnji dan osmog razreda. „Hajde, nemoj plakati. Sve je u redu. Ne ljutim se na vas.", ona me iznenađeno promatra. Vjerojatno je očekivala da je neću htjeti ni saslušati te da im neću oprostiti. Počnem je boskati u rame. „Hajde. Obriši suze.", potičem nju da prestane plakai, a i meni s eoči počinju puniti suzama. Jedna sua sklizne niz moj obraz te zatrepćem nekoliko puta kako bih ih otjerala.

Svega nekoliko sekundi poslije stojimo zagrljene. „Glupačo jedna crvenokosa, prestani plakati.", šaljivo kažem iako još uvijek plačem. Odmaknemo se jedna od druge te počnemo brisati suze. Njezin mobitel zazvoni te se ona namršti. „To je moja sestra.", kaže mi. „Moram ići, čeka me."

Pozdravimo se. Ona se okrene te krene prema smijeru iz kojeg sam ja došla, a onda se okrene. „Runja! Jel sabiremo generaciju uskoro?"

Nasmijem se. „Naravno. Najboji osmaši sjećaš se? Na prvi pogled anđeli, a na drugi vragovi."

Takvi smo i bili. Kakvi god bli, oni su moj razred. Ekipa s kojom sam plakala, padala, glupirala se i smijala. Uvijek ću ih se sjećati.

Pa izgleda da su naši likovi konačno sretni. Što mislite o Krešinim riječima?  Lagala bih kada bih rekla da nisam sretna što je ostalo još malo do kraja ove priče. Još tri nastavka bolje rečeno. Nemojte misliti da mi je bilo naporno pisati ovu priču  i da sam zbog toga sretna.

Nakon Liama i Belle, imat ćemo još jedan sretan kraj, još jednu veliku ljubavnu priču (možda vam se ne čini da je ovo velika priča, ali meni jest. Svaku volim, ali ova ima posebno mjesto u mom srcu iz privatnih razloga). I još jedan razlog zašto s veselim kraju ove priče jest činjenica da nakon ove, počinjem s pisanjem The Last Tearsa i nadam se da ćete uživati u Harryevoj i Ivynoj priči.

Kao i uvijek, znate da vas volim. Cijenim vašu potporu i zahvalna sam vam na svakom glasu i komentaru.  

                                            Voli vas vaša Mattea!