Let me love you

9

„E što si radila jučer u parku s Karlom?“ Upitala me Lea sljedećeg dana nakon nastave. Odnosno, navečer nakon učenja. U trenutku kada me to upitala sam se zapravo spremala za otići u isti taj park i naći se s Karlom, baš kao što smo se jučer dogovorili. Podignem glavu mršteći se. Nije mi bilo jasno otkud već zna da smo se našli. „Ivana vas je jučer vidjela kako se grlite kada je išla iz škole.“, pojasni kada je vidjela moj zbunjen izraz lica.

Okrenem se i otvorim ormar kako bih uzela jaknu. Taj trenutak pokušam iskoristiti kako bih smislila neki dobar izgovor, ali na žalost, ništa mi nije palo na pamet. Oda dođe do mene, primi me za ruku te me pronicljivo pogleda. „Zar si se već spetljala s njim?“ Nije mi uopće jasno kako joj je moglo pasti na pamet takvo što. „On i Klaudija su prekinuli prije svega nekoliko dana.“, kaže kao da nisam svijesna te činjenice.

Izvučem ruku iz njezine, zatvorim ormar i umorno preokrenem očima. Odličim je ignorirati na nekoliko trenutaka te obučem kožnu jaknu, provjerim jesu li mi cigarete u džepu te stavim dokumente, novac i mobitel u drugi džep. Tek tada se okrenem prema njoj i primjetim negodovanje na njezinom licu. „Svijesna sam te činjenice.“, podignem obrve, potapšem je po ramenu i prođem pored nje.

„Znaš da će se Klaudija naljutiti ako sazna da bariš Karla?“

Okrenem se prema njoj još uvijek bržeći ruku na bravi od vrata. „Kao prvo: Ja ne barim Karla. Kao drugo: On ne bari mene. I kao treće: Zašto bi nju bilo briga tko se mota oko njega? Više nisu zajedno.“, po izrazu njezina lica vidim da planira nešto reći te je preduhitrim podignuvši prst u zrak. „I ništa se ne događa između njega i mene. Sad moram ić.“

Izađem iz sobe te zatvorim vrata, ali svega nekoliko sekundi poslije čujem njihovo otvaranje. „A kud si onda pošla?“

„Imam posla.“

Javim se odgajateljima da izlazim te se usput pozdravim s nekim prijateljima iz doma. Kako mrzim to što odgajateljima moram svakoga puta kada izlazim iz doma javljati kada nekuda idem. Da, razumijem da je ovaj dom malo stroži, ali to je iritantno. Pa u uredu imaju kamere! Vide kada sam izašla. Zašto im to još moram i javljati?

Sada je otprilike pola sedam na večer, ali još uvijek se vidi i bez rasvjete. Padne mi na pamet da se mami i tati nisam javila već dva ili tri dana. Da, možda zvuči malo suludo, ali moji mama i tata vole kada ih ja i Ivan nazovemo jednom u danu kako bi znali da smo dobro. Ipak, nije mi se dalo zvati ih nego sam im samo poslala poruku da sam na kavi s Bejbi. Znam da će biti mirni kada im to kažem. Prvenstveno zato što Bejbi ima skoro devetnaest godina, ide u medicinsku i odgovorna je.

U parku vidim Karla kako sjedi na onoj istoj klupici i drži dviej manje boce. Bože, pa nije sada valjda donio neki alkohol da se ubijemo s njim? Kada mu priđem bliže, shvatim da su to zapravo dvije bočice Coca cole i nije mi jasno kako sam je mogla zamijeniti za alkohol. Čekaj, jesam li ja sigurna da on u to nije smiješao alkohol?

„Hej.“, nasmijano se pomakne kako bih mogla sjesti pored njega i da mi jednu bočicu. „Izvoli. Ovo je za tebe.“, podignem obrvu na što se on nasmije. „Ne brini, nije alkohol.“

Primim bočicu iz njegovih ruku i prsti nam se slučajno dodirnu. Čujem kako se nasmijao na to. Na neki način mi je možda čak i čudno sjediti tako blizu pored njega. Ne želim da pomisli da želim nešto više od prijateljstva.

„Znaš...Klaudija i ja smo prohodali sredinom prvog mjeseca. Jebote! Ne mogu vjerovati da smo bili zajedno više od pola godine.“, na ovo se čak i iskreno nasmijao. „Voljela je ići do Korane i sjediti na obali. Tada bismo pričali, ja bih zapalio cigateru, a ona bi je uzale i slomila. Jednom prilikom mi je čak gotovo cijelu kutiju cigareta bacila u rijeku.“, iznad glave mi je vjerojatno tisuću upitnika, a onda mi on pojasni: „Ne voli pušenje, zato je to radila.“

Razmišljam nekoliko trenutaka što reći, ali mislim da ne znam što zapravo reći zato što je toliko gluposti bilo između mene i Kreše. „U početku smo se super slagali. Krešo, Ivan i ja. Nakon godinu dana je sve otišlo u vodu.“, bespotrebno kimnem glavom i tužno uzdahnem.

Na kraju smo poveli dva sata razgovarajući o svemu. Doznala sam puno toga o njemu i Klaudiji. Rekao mi je što sve voli, gdje su se prvi puta poljubili, što mu se najviše sviđalo kod nje... ja sam mu ispričala kako bi to bilo kada bismo se zabavljali s Krešom. Ne mogu poreći...Krešo je zapravo bio divan prijatelj. Dok nije otišao u srednju. Tada je sve otišlo k vragu.

Karlo i ja se već tradicionalno nalazimo na sada već našoj klupici u parku i razgovaramo. Svake večeri u protekla dva tjedna bismo se nalazili i razgovarali. Već stvarno puno tračeva kruži o nama. Svi misle da smo zajedno. Iskreno, boli me briga. Klaudija zna da se nalazimo. Svi znaju. Ali ne mogu lagati i reći da se ne osjećam dobro pored Karla. On je...zabavna, dobra i draga osoba. I u ovih desetak dana sam zapravo shvatila da je on pažljiv i da za razliku od većine dečkoju zna postupati s djevojkom. Ne shvaćam kako ga je mogla ostaviti. Odnosno, zbog koga. Sada sam na neki način i ljuta na nju zato što je Karla ostavila zbog nekog umišljenog kretena iz Krešinog razreda.

Ovoga vikenda Filip i Marko dolaze k nama. Već sada znam da ćemo se super zabaviti i radujem se tomu. Karlo je također obećao doći jednom k nama. Kako je on to rekao, kako bi me naučio pucati iz zračnice. Ivan je pokušao već jednom, ali bezuspješno.

A što se događa s mojom zaljubljenosti u Krešu? Mogu reći da više ne razmišljam o njemu kao prije i da je Karlo zaslužan za to. Većinu vremena bismo proveli razgovarajući o njemu i Klaudiji. Nakon što bih otišla u dom ili se našla s Lorenom, Elenom, Bejbi ili nekim drugim, razmišljala ih o Karlu, a ne o Kreši. Ne znam što se događa sa mnom. Ne razmišljam o Kreši, to je istina, ali ne znam treba li me zbunjivati činjenica da sada razmišljam o Karlu kao što sam nekada o Kreši.

Nako što bismo se rastali, razmišljala bih o načinu na koji se smije. Njegovim smeđim očima, načinu na koji se mršti i skuplja obrve kada nešto ne razumije, njegovom parfemu koji me ubija koliko dobro miriše...

Jesam li se zaljubila u njega?