Let me love you

12

Prošlo je nekoliko dana otkako mi je Karlo rekao one riječi koje me iskreno zbunjuju. Nisam to uopće shvaćala. Što on mene? Od tada sam ga vidjela svega dva puta, a kada sam ga upitala što on mene, on je jednostavno odgovorio: „Znaš ti vrlo dobro što." Izgleda da tako skoro neću izvući ništa iz njega. Da ga napijem? Onda bi mi zasigurno rekao na što je mislio. Ne. Mislim da mi to i nije baš tako pametan potez. Mogu ga uvaliti u nevolje. Pa, izgleda da neću saznati na što je mislio.

Vrijeme je skroz uvrnuto i čudno. Preko vikenda je bilo toliko hladno da me mama natjerala da ponesem svoju zelenu parku. Dobro, ne žalim se. Volim tu jaknu. Škola više nije šala kao na početku i sada nekada uzimamo i noćno učenje kako bismo se pripremili za testove. Izgleda da su moj brat i njegova ekipa napkon shvatili da su posljednja godina srednje. Ne mogu reći da se više ne zabavljaju jer to ne bi bila istina. Zabavljaju se, ali vrijeme za učenje shvaćaju ozbljno. Napokon.

Malo sam zabrinuta zbog rezultata testova iz matematike koji smo pisali jučer. Sjednim pored Jure u zadnjoj klupi pored prozora i iščekujem taj prokleti test. Nisam užasna iz matematike. To mogu priznati, ali isto tako znam da ona i nije predmet koji mi najbolje leži. Uvijek sam na kraju godine imala neku solidnu trojku ili četvorku. Bila sam zadovoljna s tim. To je moj maksimum. Nisam ja za brojeve.

Profesorica je ušla u razred i svi čekamo da nam podijeli testove. Kada prozove moje prezime, otiđem do njezine klupe i osjetim veliko olakšanje kada u gornjem desnom kutu papira vidim četvorku. Mogu slobodno reći da je ovo moj sretan broj. Nekoliko sekundi poslije mene se vrati Jure i s osmijeh sjedne na svoje mjesto. Bacim pogled na njegov test i shvatim da je dobio trojku. Godinu nije započeo najbolje i to je odlična vijest. Nabacim mu 'pet' ispod klupe i s osmijehom skrenem pogled prema ostatku razreda. Moji luđaci. Bila sam toliko zabrinuta prošle godine zbog odlaska u novi razred, ali je zapravo nevjerojatno kako brzo smo postali super prijatelji.

Matemaiku smo imali posljenji sat i kada zvono zazvoni, ja spremim knjige u svoj crni ruksak te ustanem kako bih obukla svoju parku. Da, ona mi je zasigurno najdraža jakna nakon mog kožnjaka. Čujem kako netko pjevuši moje ime i brzo shvatim da je to zapravo Jure. Nije prestajao. „Matea...Matea..."

Nasmijem se te pažnju preusmjerim na njega. „Reci.", skopčam jaknu te poravim kapuljaču s krznom. Naravno, osjećam njegov pogled na svom tijelu i svijesna sam činjenice da je pomno promotrio kako izgledam u uskim bordo trapericama i crnoj majici s dugim srebrnim zatvaračem na leđima. Njegov pogled mi baš i ne smeta, ali nije ni da ni paše. Voljela sam način na koji bi me Karlo promotrio svakoga puta kada bismo se sastali. Njegov osmijeh kada bih obukla neku majicu sa smiješnim natpisom ili kada bih se igrala s pramenom kose.

„Hvala ti.", kaže mi Jure i zagrli me. Pomalo zbunjeno mu uzvratim zagrljaj, ali svjesna sam činjenice da to nije zagrljaj poput Karlovog. Njegov zagrljaj bi jednostavno zračio toplinom i sigurnošću. Voljela sam stajati u njegovom zagrljaju. Osjećala bih se sretno i na neki način ispunjeno. Imala bih osjećaj da mi ništa više nije potrebno. Naravno, shvatim da me on nikada neće gledati nikako drukčije već samo kao prijateljicu. Za njega sam to uvijek bila i uvijek ću biti. Do nedavno je i on za mene bio prijatelj. Sada je nešto više. Imam osjećaj da polako, ali sigurno zauzima mjesto u mom srcu koje je svo ovo vijeme pripadalo Kreši. Ta činjenica me na neki način u isto vrijeme raduje, ali i rastužuje. Više neće biti Kreše. Bit će Karlo. Ipak, vjerojatno ću i dalje biti zaljubljena u osobu koja mi neće moći uzvratiti osjećaje. Ne. Ne mogu reći Karlu da mi se sviđa. Ni sad ni nikad. Imam ga kao prijatelja. Ne mogu to uništiti.

Jure polako makne svoje ruke s mojih leđa. „Hvala ti.", ponovi. „Otkad sjedim s tobom, lakše hvatam gradivo. Znaš, izgleda da ono prepisivanje od tebe pod satom zapravo ima smisla jer i ja tada nešto naučim. Mislim da mi se sviđa sjediti s tobom.", pomalo nervozno prođe rukom kroz svoju crnu kosu. „Nego...gdje ideš sad?"