Let me love you

2

Krešo i Marko su išli prema nama.  Progutala sam slinu koja mi se nakupljala u ustima. Bila sam nervozna. Dok su ostali već ustajali i pozdravljali se s njim i Marko, ja sam i dalje sjedila kao ukopana. Nema šanse da ustanem i zagrlim ga kao i ostali. To se neće dogoditi.

Postoje dva vrlo dobra razloga za to. Prvi: Doslovno me cijelu prošlu godinu ismijavao i ignorirao. Bio je zloban prema meni i vrijeđao me. Drugi: Pokušavam ga prestati voljeti i zaboraviti njega. Prilično sam sigurna da mi grljenje s njim neće pomoći u tome.

„Ma vidi nje!" Uzviknuo je Marko i povukao me na noge. Ubrzo sam se našla u njegovom zagrljaju. Nisam se bunila. Marko mi je bio drag. Bio je jedna od onih osoba koja bi vam se svidjela čim biste je upoznali.

Također je jedini u našoj ekipi koji nema bradu ili brkove. Ivan, Filip i Krešo uvijek imaju bradu staru nekoliko dana. Karlo ima brkove koji su mu prilično dobro stajali. Marko je nasuprot njih izgledao mlađe iako su isto godište. Bio je niži do njih. Imao je dužu prljavo plavu kosu i tamnosmeđe oči.  Usne su mu bile pune i tamnoroze. Imao je ljepše usne od dosta djevojaka koje znam.

„Hej, evo i njega.", sretno kažem kada se izvučem iz njegovog zagrljaja i sjednem na svoje mjesto.  On sjedne pored mene.

Upustim se u neobavezan razgovor s njim i posve zaboravim da Krešo sjedi nasuprot mene. Voljela sam razgovarati s njim. Nekada se ponašao djetinjasto što je u situacijama poput ove u kojoj se trenutno nalazim prilično korisno. Pored njega se doslovno osjećam kao dijete od pet godina.

Marko mi prepričava događaj sa jednog izlaska i doslovno umirem od smijeha. Išao je u klub sa bratom i sestrom, te još nekim prijateljima iz njegovog mjesta. Njegova sestra i jeda od prijatelja su vozili. On ima tri starije sestre i starijeg brata.

Bili su dokasna vani i on i brat su negdje izgubili društvo. Zvali su ih, ali svima su mobiteli bili isključeni. Na kraju su sjedili na zidiću ispred kluba. Bila je sredina tjedna i njegov je brat tog dana radio jutarnju smjenu.

Marko je shvatio da je prošlo šest sati ujutro i rekoa je to bratu. Njegov brat je na to mamurno odgovorio: „Sunce im poljubim, gdje su? Men se žuri. Svaka sekunda mi je bitna."

„Ja ću se ubit, majke mi moje.", rekla sam kroz smijeh. Drugi nisu shvaćali što je meni i Marku toliko smiješno, ali biriga me. Marko i ja smo doslovo živjeli u svom svijetu.

„Ljudi moji, vi znate da ja vas volim, ali nekada stvarno ne razumijem što je smiješno u stvarima o kojim vi pričate.", rekao nam je Karlo.

„Ma pusti djecu, hajd.", rekoa je Ivan i popio svoju pivu do kraja. „Aj kad već pričamo o tome kako je bio preko ljeta kad se pilo, onda ću vam ja reć kako se napila za svoj rođendn. Evo...", uvuče dim cigarete nakon čega je strese pepeo u pepeljaru.
„Bilo je u svega. Pive, vina, vodke, pelina, rakije... vrag zna šta sve nije bilo. I pije ona sve to. Bez problema ona mješa pivu, rakiju i pelin. Došlo vino i ona mrtva. Kako je zasjela na onu klupicu iza kuće, tako je i ostala na njoj. Na kraju smo je jedva uspjeli nagovorit da ode u sobu."

Ma bravo za njega. Mislio je da me uspio posramiti s tim ili takvo što. Nema šanse.

„A koja budala mi je rekla da pijem vino?" Upitam ga na što se on i svi ostali nasmiju. „Ti si mi bio još bolji. Mama i tata ne znaju da pušiš. Dolaze k nama, a ja se doslovno ko idiot derem na tebe da baciš cigaretu, a tebe boli briga."

Marko se zagrcne u gutljaju pive i skoro ga ispljune. „Nemoj jebat da ti sad mama i tata znaju da pušiš.", iznenađeno kaže.

Ivan se šeterski nasmije i kimne glavom. Koliko god se inače dobro slagali, u ovakvim trenutcima bi mi išao na živce.