Let me love you

7

U sebi molim sve molitve koje znam i nadam se da me Marko neće iznevjeriti. Osjetim veliko olakšanje kada me on pogleda jače stisne moju ruku koja se nalazila u njegovoj i opušteno kaže Lukasu: „Samo se drži podalje od Juniora i super ćemo se slagati."

Ne znam je li ovo bila neka vrsta prijetnje ili što, ali po Lukasovom izrazu lica vidim da to nije primio samo tako već da ima svoje značenje tih riječi koje zasigurno nije malo.
Lukas je skrenuo pogled, primio se za potiljak nakon čega me ponovo pogledao. „Što kažete da odemo na kavu?"

Mislim da je jačina stiska moje ruke zaustavila dotok krvi u Markovoj ruci, ali na svu sreću, moj dragi Markić u tom trenutku nije zaboravio na svoju sposobnost laganja te nas je riječima: „Neki drugi put. Trenutno nam se žuri.", spasio od Lukasa, ali znam da će me poslije gnjaviti porukama.

Prođemo pored njega te me Marko doslovno vuče po ulici. Nekoliko puta pogledam prema njemu i po izrazu lica shvatim da nije ljut. Kada se dovoljno udaljimo od Lukasa, Marko me upita: „Što je ono bilo?"

„Oprosti.", tiše kažem i skrenem pogled prema podu. „Znam, to je bilo glupo. Nisam tebe trebala uvlačiti u to."

On se nasmije onako kako to samo on zna. Dječački. Jezikom obliže donju usnicu nakon čega je zagrize. To bi mi kod nekog drugog vjerojatno izgledalo glupo, ali kod njega izgleda tako savršeno. Sve što ima veze s Markom je savršeno. On je jednostavno savršen. „Nije bilo glupo. Ti si naša.", iznenađeno ga pogledam kada to kaže. „Sestra si od mog najboljeg prijatelja. Ako trebam glumiti tvog dečka kako bih ti pomogao, onda ću to i učiniti."

"Hvala ti.", stanem i zagrlim ga. „Najbolji si. Stvarno si dobar  prijatelj."

Čujem ga kako se ponovo smije. „Misliš dečko?" Kaže zadirkujućim tonom. Kimnem glavom. Nastavimo polako šetati prema domu. Ništa ne govorimo. Nama nekada riječi nisu potrebne. Tišina nam je odgovarala. Opazimo Ivana i Ivanu kako sjede na trgu.

Ivan ustane kada nas spazi i krene prema nama. „Ma gdje ste vas dvoje bili?“ Upita podignute obrve. Marko mu namigne i pozdravi se s njim.

„Ma smiri se Runja.“, kaže mu Marko nakon čega se nasmije. On je jedna zaista nasmijana osoba. Ne znam kada sam bila pored njega, a da se barem jednom nije nasmijao. „Ja i moja cura smo malo šetali po Karlovcu. Ništa strašno.“

Na Ivanovo izrazu lica vidim iznenađenost i malo mi nedostaje da se počnem glasno smijati. Moram priznati, Ivan izgleda stvarno slatko kada je zbunjen i iznenađen. Skine svoje sunčane naočale i zakači ih za majicu. Suzi oči i nakrene glavu. „Aj ponovi što si reka.“

Marko i ja se glasno nasmijemo. „A de se smiri.“, kažem mu. „Duga je to priča. Nemaš razloga brinuti se. Ajde, idemo u dom.“

On s negodovanjem nešto promrmlja i uzme Ivaninu torbu. Polako se odvučemo na drugi kat i pođemo u naše sobe. U sobi odložim putnu torbu na svoj stol i počnem raspakiravati stvari. Ivana je prilično tiha. Ostale cure nisu bile u sobi. S obzirom da još nije vrijeme za ići spavati, uzmem svoj blok i olovku te počnem crtati.
Prošle godine sam se bavila crtanjem u domu, ali ne dugo. Odustala sam jer mi je ona nesigurnost stvarala problem. S obzirom na to da sam u osnovnoj od Ane stalno slušala kako sam jadna i glupa, postala sam nesigurna.

Na početku sam to zanemarivala, ali nakon nekog vremena sam počela vjerovati u njezine riječi. Uistinu sam mislila da nisam posebna i da sam jadna. Zbog toga sam odustala od crtanja. Zatvorila sam se u sebe i sjećam se da je Ivan ludio zbog toga. Bio je zabrinut, ali nije znao kako mi pomoći. Kao i uvijek, Lorena, Elena i Bejbi su bile uz mene. Zahvaljujući njima sam se s vremenom počela bolje osjećati. Zahvaljujući njima sam ponovo shvatila da ne smijem slušati Anu. Više ne mislim da sam jadna i nisam zatvorena. Naprotiv, sada sam ona stara Matea. Šalim se, zabavljam i govorim ono što mislim. U meni je ipak usprkos svemu ostao mali trag nesigurnosti. Isti taj trag me sputava u tome da se opet počnem baviti crtanjem u domu. Vjerojatno je Ana ta koja je nesigurna i zbog toga se tako ponaša, ali ne želim više razmišljati o njoj.