Through the dark ~h.s.

Epilog

"There's always a tiny spark of hope for all of us. It keeps glowing in the dark and helps us to survive hard days. After the rain comes the rainbow, right? So, maybe he was that spark of hope keeping me alive and helping me to see my rainbow."

Godinu dana kasnije...

Lisa's POV

Gledam svoj odraz u ogledalu. Što vidim?

Pa, prije godinu dana nisam imala želju ni stati pred ogledalo. Nisam čak niti izlazila iz kreveta neko vrijeme. Osjećala sam se umorno i prazno. Kao da je netko izbrisao svaki atom osjećaja u meni. Harry je bio tu uz mene, koliko god mi se u početku nije sviđala činjenica da mi je ponovno blizu. Taman sam ga počela ostavljati iza sebe i počela se uvjeravati da prema njemu nisam osjećala ništa ozbiljno. Ali kada se pojavio onu večer, doletio direktno u London jer je bio zabrinut za mene... Ne mogu poreći koliko me to tješilo. Ta je večer bila najgora u mom životu, čak gora od večeri kada je David poginuo.

Ali sada, godinu dana kasnije... Više nemam podočnjake i moje lice izgleda puno zdravije. Hrabro stojim pred ogledalom puna neke nove energije. Znam da bi moja majka željela da sam puno ranije nastavila sa životom, ali bilo je preteško. Ona mi je bila jedini oslonac.

Nakon što sam se našminkala i još jednom pogledala u ogledalo, začujem kucanje na vratima sobe.

"Lis, jesi završila?" njegov glas me dozove.

Kako da opišem trenutnu situaciju s njim? Onu večer, nalazila sam se u potpunom mraku, iako je svjetlo u bolnici bilo upaljeno. Moju dušu je zavio mrak. Ali, uvijek postoji mala iskra nade za svakog od nas. Ona nastavlja sjati u mraku i pomaže nam preživjeti teške dane. Nakon kiše dolazi duga, zar ne? Eh, možda je on bio ta iskra nade koja me održavala na životu i pomagala da vidim svoju dugu.

"Uđi, završila sam."

On polako otvori vrata i priđe mi. Na ogledalu se pojavi silueta muškarca koji je osvojio moje srce, unatoč mišljenju kako nikada više neću voljeti. Njegove zelene oči promatraju moje odmorno lice u ogledalu, a jedan pramen njegove savršene kose pada mu preko čela. Bijela majica prozire se i otkriva mu savršene tetovaže na prsima, dok njegove čvrste ruke s leđa obuhvaćaju moj struk. Poljubi me u obraz, nasloni glavu na moje rame i nastavi me promatrati s osmijehom.

Ovaj čovjek je premjestio posao u London na godinu dana, samo kako bi bio sa mnom. Živjeli smo u kući moje majke svo ovo vrijeme, zajedno. Brinuo je o meni, o kući i vrtu, kuhao... I uza sve to još  pisao pjesme. I dalje mi je nestvarno da nakon svega što mi se dogodilo ipak imam osobu kojoj vjerujem, osobu koja je uz mene. 

Trebalo nam je dugo da se ponovno vratimo na prijateljstvo kakvo smo nekada imali. Bilo mi je teško vjerovati da brine za mene. No, s vremenom, nismo stajali. Ne samo da smo vratili stari odnos i da sam ponovno osjećala leptiriće u trbuhu kada bih ga ugledala, nego smo prešli na višu razinu. Odjednom, poljubac za dobro jutro postao je svakodnevica, navikli smo na zajednički život i praktički postali par.

Doduše, i dalje lako svadljiv par. Bilo bi čudno ako proteknu dva dana bez svađe, barem male. Ali to smo mi, od samoga početka. Možemo vikati jedno na drugo, govoriti da se mrzimo, ali na kraju uvijek pronađemo put jedno prema drugome. Svaka bi svađa završavala jednako, izvikali bi se jedno na drugo, na njega bih svalila sve svoje probleme, a on bi mi uzvratio nabijenjem na nos činjenice što sve čini za mene. I na kraju, samo bi se umorili od vikanja, ili bih se ja rasplakala i opet bi završili jedno drugome u naručju.

"Jesi sve spremila?" upita nekako uzbuđeno.

"Mislim da jesam." 

 Ne mogu vjerovati da ponovno napuštam ovo mjesto. Ali opet, fali mi New York i tamo sam jednostavno izgradila novi dom iz pepela. Vezala sam se za to mjesto na najčudniji moguć način.

"Sigurna si da želiš da se vratimo? I dalje mogu za stalno premjestiti posao."

"Želim se vratiti, stvarno. Uostalom, tamo nam moj otac neće praviti probleme."

Da, recimo da nam je moj otac ovdje zagorčavao život. Nakon što je upoznao Harryja u bolnici, zamrzio ga je. Nije htio da živim s njim u istoj kući, a kada sam izabrala Harryja umjesto njega zamrzio je i mene. Ne mogu reći da me nije briga, ali sve što je činio ovih godina, pa nagli preokret i onda opet mržnja prema mom dečku je malo previše. Ne trebam ni govoriti da je namjerno ukinuo moj ugovor za stan u New Yorku pa je Sarah morala iseliti moje stvari. To očevi ne rade. 

Izađemo iz kuće i još jednom bacim pogled na svoj dom, ali ne kao kad sam prvi put odlazila. Tada je bilo nostalgično i mislila sam da se neću vraćati. Sada vani sja sunce i na svoj dom gledam s osmijehom. Doći ću opet, kad god poželim. Pozvat ću i Sarah i ostale ako žele doći jednom za vikend. Zaključam vrata kuće i uđemo u taksi koji nas je čekao. 

(...)

Polako se smještamo na mjesta u avionu i osjećam uzbuđenje zbog povratka.

"Let za Barcelonu uskoro polijeće, vežite pojaseve."

"Molim?! Barcelona?!" gotovo vrisnem od uzbuđenja gledajući u ovog ludog dečka pored sebe.

On samo kimne glavom i pokloni mi ponosan osmijeh.

"Ali... Kako? Pa nisi mi rekao i... Sarah će nas čekati na aerodromu u New Yorku..." krenem histerizirati.

"Shhh" stavi prst preko mojih usta "Sarah zna. Sve sam sredio."

"Ti si lud! A ona će me čuti..." Osmijeh zatitra na mom licu.

"Znam da me voliš." namigne mi.

"Umišljen si. Ali da, definitivno si najbolji. Ne mogu vjerovati... Barcelona!" Bacim mu se u naručje, a on se počne smijati.

Svakim danom ovaj idiot ostvaruje moje snove. Idiot kojeg volim. 

(Kratko, ali slatko. Otprilike malo duže nego prolog, samo sam vam dala uvid u njihov život nakon drame. Napisat ću još zahvale i to je to od ove priče, FOR NOW. Malo mi je neobično pisati kraj ove priče i čini mi se da je došao tako brzo, ali sada se bacam na mnogo veći zalogaj, Between us. Ako sve bude išlo po planu, prvi nastavak te priče dolazi već za vikend. Love you all.)