Through the dark ~h.s.

~Gdje slomljena srca idu?

"Tell me, where you go when you feel afraid?"

Harry's POV

"Bojim se Harry..." Izusti tiho. U očima joj vidim iskren strah.

Zagrlim ju čvrsto i dam joj do znanja da sam uz nju. Izgleda vrlo slabo i vidim da pati. Ovo mi je prava prilika da saznam razlog. Spominjala je nekakav glas... Nije valjda luda?

"Što se dogodilo?" Upitam ju nekako oprezno.

Opet joj se zavrti u glavi. Ja ju prihvatim malo čvršće. Zatim, podigne glavu i značajno me pogleda.

"Kako to da si odjednom toliko dobar prema meni?"

Zbunim se.

"U početku si me mrzio, kao i ja tebe. Zašto si odjednom takav?"

Ne mogu joj reći istinu.

"Odgovori mi!"

Ne mogu joj reći da sve radim kako bih saznao njenu tajnu.

Odjednom, kao vatrom opečena, istrgne se iz mog zagrljaja. Potpuno spretno stoji na nogama, a oči su joj poprimile tamniju boju.

"Lisa, ja..."

"Vidim što pokušavaš." Molim? Nije valjda shvatila?

"Što? Ne razum..."

"Imaš djevojku."

"Kakve veze ona sad ima s ovime što ti se dogodilo prije pet minuta?"

"Tvoja taktika je očita. Pokušavaš biti dobar prema meni i glumiti spasitelja samo kako bih se ja zaljubila i kako bi me smotao oko maloga prsta."

"O čemu ti pričaš?" Stvarno mi nije jasna ova cura.

"Ne glumi idiota. Znaš ti o čemu ja pričam. Ali, zaboravi, nisam ja takva. Nećeš me smotati. Ti si za mene nitko! Razumiješ? Nitko!"

"Nitko? Kako to možeš reći?"

"Ti misliš da svaka mora pasti na tvoj šarm, zar ne?"

"Nisam ništa pokušavao, kako to ne shvaćaš?! Samo sam pokušao biti dobar prijatelj, al ti i to zajebeš..."

"Pričaj bajke nekom drugom. Ali znaš što? Nikada, ama baš nikada se neću zaljubiti u tebe!" Unese mi se u lice. Iz majice izvadi lančić grlice, koji sam već prije vidio. Uzme privjesak među prste i pokaže mi ga. "I bez obzira na sve, uvijek ću..." Zastane, ostavi privjesak i pogleda u daljinu.

"Uvijek ćeš što?"

"Samo me zaobilazi u širokom luku." Okrene se i ode s terase, ali ne u sobu. Prođe direktno kroz hodnik i izleti negdje van.

Ne mogu jebeno vjerovati. Što da ja sad radim? Sve je shvatila potpuno krivo. Živcira me kao nitko na ovom svijetu. Stvarno misli da se sve vrti oko nje...

I potpuno mi je nejasna. Sve govori u nekakvim šiframa, nedovršenim rečenicama... Izluđuje me!

Samo ne znam što dalje. Ostati ovdje i otići u krevet ili poći za njom?

Ako ostanem, tko zna gdje će ta mala otići i kad će se vratiti. Ne znam uopće što se vrti po toj njenoj glavi.

A opet, ako krenem za njom, mogla bi me napasti još više i pobjeći negdje dalje.

Maloprije je doživjela slom, govorila je o nekakvom glasu... Što ako opet bude imala neki napadaj ili nešto, a sama je?

Ma boli me briga.

Opet sam na početku. Mrzi me, a nije baš ni da ja nju obožavam. Ne znam što je ušlo u tu njenu ludu glavicu pa je popizdila. Na trenutak odluta u svojim mislima i očito se prisjeti nečega što ju pritišće.