28: "Mislila sam da si naučila svoju lekciju."

3.5K 347 112
                                    

AIDA JOHNSON

Uzdahnula sam, zatvorivši vrata ormarića.

Ova glupa longeta mi je uništavala život. Doslovno. Nisam mogla ništa raditi zbog nje, jedva sam se uspjevala tuširati. Činjenica da mi je ostalo još dva tjedna do skidanja tog sranja veselila me gotovo jednako kao i čokolada, ako ne i više.

Okrenula sam leđa redovima ormarića i uputila se preko travnjaka do stolova vanjske kantine. Napokon se i sunce pojavilo, već je bilo i vrijeme, od ove kiše koja je padala posljednjih nekoliko tjedana me počela lagano boljeti glava.

Pronašla sam slobodan stol u hladu, odložila ruksak na njega i sjela, usput izvukavši iz ruksaka knjigu iz biologije. Propustila sam test u ponedjeljak jer sam išla na pregled kod doktora i profesorica je rekla da će me danas pitati. Ta opcija mi se više sviđala od testa, ali svejedno mi se nije dalo učiti.

Nedugo nakon toga, poznati miris praška za odjeću od lavande mi se uvukao u nosnice i raširila sam usne u osmijeh čim mi se Nate pridružio za stolom.

"Zdravo", poljubio me u obraz i nasmiješio se. "Što štrebaš?"

"Biologiju", umorno sam odvratila. Nisam imala problem s biologijom, mogla sam to naučiti bez problema, ali bilo je tako puno termina, a ja sam bila prelijena. "Pita me sad."

"Ou", rekao je. "Sretno."

Trebat će mi, prošlo mi je glavom, ali nisam ništa rekla već samo vratila pogled na knjigu iako nisam ništa čitala.

"Uglavnom", nastavio je odmaknuvši knjigu od mene, "to je nebitno. Kako si danas?"

Nasmijala sam se, okrenuvši se prema njemu. "Zar ćeš me to pitati svaki put?" zabavljeno sam upitala, a on se široko nacerio i kimnuo glavom. "Pa, dobro sam. Glava me ne boli i kvrga prolazi."

"To je bitno. Hoćeš li doći danas na probu? Samo sjediti u gledalištu?"

"Mogla bih", odvratila sam zamišljeno. Petak je i ionako nisam imala nikakvog pametnijeg posla danas. Mogla sam to vrijeme koje bih provela ne radeći ništa, provesti na malo korisniji način.

"Odlično!" veselo se nasmiješio. "Onda bismo kasnije mogli do kina, igra Logan."

"Logan?" podigla sam obrve. "Aha, Logan od Marvela? Dobro, može."

"Dogovoreno!" rekao je i ustao bacivši kratak pogled na ručni sat. "Moram sad ići jer sam obećao Danu da ću mu pomoći da napiše pjesmu za Elle", preokrenuo je očima, a ja sam prasnula u smijeh. "Uh, nisam ti to trebao reći", namrštio se.

"Neću joj reći", odvratila sam. Iznenađenje je bilo preslatko da ga samo tako pokvarim. "Idi, ajde. Potrudite se da ju pjesma obori s nogu."

Na to se samo glasno nasmijao i produžio istim putem kojim sam i ja došla, skrenuvši u učionicu s instrumentima. Odmahnula sam glavom i privukla si knjigu, ali sam opet bila prekinuta i prisiljena podići glavu jer se netko nakašljavao metar od mene.

Smračilo mi se pred očima kad sam ugledala Amandu kako me promatra s bolesnim cerekom na licu držeći ruke na bokovima. Bila je izazovno obućena, kao i uvijek, s tonom šminke, kao i uvijek.

"Gle, gle", posprdno je rekla i prišla mi. "Mislila sam da si naučila svoju lekciju, Aidice, i da se više nećeš motati oko Natea."

Aidice, ozbiljno? Kao malo dijete.

Kosu koja mi je padala preko ramena je pokupila i povukla ju prema gore, počupavši me. Nisam ispustila ni glasa iako mi je došlo da ju odalamim tom glupom longetom po tom puderom nabetoniranom licu.

Note ljubaviWhere stories live. Discover now