Note ljubavi

02: "Znao sam da ću te pronaći ovdje."

               AIDA JOHNSON

"Dušo, je li zbilja sve u redu?" upitala me mama sljedećeg jutra kada je stala na parkiralištu ispred srednje škole Perth. Pogled joj je letio od moje crne kape koja mi je sakrila svu smeđu kosu do crnih patika. Znatiželjno me promatrala svojim sivim očima, s vremena na vrijeme stavljajući svijetlo smeđe, gotovo plave pramenove iza ušiju.

Ne mama, nije u redu. Neki seronja mi je jučer zaprijetio, a taj seronja je nitko drugi nego najpoznatiji seronja u ovoj školi koji me jednim pokretom može zgaziti kao mrava. Tako da, ne, nisam u redu.

"Sve je super", rekla sam s blagim osmijehom. "Malo me muči ispit iz matematike, to je sve."

Uzdahnula je i čvrsto me zagrlila. Znala sam da zna da to nije pravi razlog i srce mi se slamalo zbog toga što joj lažem, ali zbilja nije toliko strašno i sigurno nije vrijedno njenog nerviranja.

"Budi dobra danas, moj neočekivani goste. Volim te", rekla je i poljubila me u glavu. Prije sam uvijek mislila da sam dobila ime Aida, što na arapskom znači neočekivani gost, zbog toga što je mama zatrudnila i to joj je bilo veliko iznenađenje. Ali ipak, istina je bila mnogo bolnija. Nitko zbilja ne očekuje nepoznatu malu bebu ispred vrata u pet ujutro, zar ne?

Međutim, voljela sam kad me tako zove. Svaki put bih se sjetila da su me oni prihvatili i školovali kao svoju vlastitu kćerku.

"I ja tebe volim mama", rekla sam i zagrlila ju. Izašla sam iz auta i stavivši ruke u džepove, krenula spuštene glave prema školi.

Mogla sam osjetiti znatiželjne poglede na svojim leđima, ali iskreno? Vjerojatno bih i ja tako buljila u osobu kompletno odjevenu u crno s ogromnom kapom na glavi.

Ušla sam na glavni ulaz, provlačeći se kroz gužvu kako bih stigla do ormarića. Uzdahnula sam od olakšanja što sam među hrpom ljudi, jer tako bi me teže bilo naći.

"Tražio sam te."

Poskočila sam na mjestu, skoro dobivši srčani udar. Kada sam se okrenula udesno prema osobi koja je progovorila, s ogromnim olakšanjem sam odahnula ugledavši Daniela. Ubrzo zatim preplavio me bijes, iako sam znala da nije on kriv što me Nathan vidio kako mu pišem zadaću.

Ali jest kriv zato što je veoma zgodan pa ga jednostavno nisam mogla odbiti i jer je uopće to zatražio od mene.

"Hej, možeš li mi napisati zadaću iz matematike? Markirao sam sat pa nemam blagog pojma što uopće radimo. A i nije da imam volje. Pošto si ti štreberica, pretpostavljam da znaš i druge stvari osim povijesti", rekao je nezainteresirano i naslonio se na ormarić pored.

Stisnula sam usnice u ravnu liniju. Ljudi su me počeli previše iskorištavati. Dosta bi bilo.

"Žalim, ali gotova sam s time da ti pišem svaku zadaću, a ti da mi niti ime ne znaš", rekla sam i glasno zalupila vratima od ormarića. Iako sam bila tiha i povučena djevojka, odjevena u najmanje izazovno mogućoj odjeći i bez šminke to ne znači da manje vrijedim.

"Što si rekla?" upitao je sve šire i šire otvarajući oči. Zadovoljno sam se osmjehnula.

"Rekla sam da ne želim više biti tvoja osobna instruktorica", prozborila sam i krenula prema ženskom WC-u. Umila sam se jer mi je od svog tog bijesa lice pocrvenilo i zažarilo se. Kada sam svoje lice ponovno vratila na neku normalnu boju, izašla sam i krenula prema učionici gdje bih trebala imati engleski.

"Bio sam ispred svih mogućih učionica tražeći ju. Ostala je samo ova za provjeriti. Pa gdje je onda?!" začula sam bijesno prosvjedovanje iza ugla hodnika. Stala sam ošamućeno, shvativši da je to Nathan.