Kako preboljeti dečka

7

Iduće jutro sam se nekako uspjela nagovoriti da ustanem ranije i odem trčati. Ipak, jedno deset minuta sam tražila slušalice da bih na kraju odustala od njih i jednostavno otišla trčati. Mogu vam reći da sam požalila čim sam napravila pola kruga oko kvarta, ali nisam namjeravala odustati. One vijesti jučer su samo pripomogle u mojoj odluci da postanem mršavica, a i trčanje mi je dobro došlo kako bih smislila sve što ću reći Liv danas u školi.

Dvoumila sam se između šake u nos i grubih riječi. I jedno i drugo mi se činilo kao odlična ideja, ali ipak sam se odlučila za grube riječi jer je mama imala i dovoljno problema bez mog buntovnog ponašanja.

Otprilike sat vremena kasnije, nalazila sam se u kuhinji iscrpljena, ali zadovoljna. Čekala sam da mama pronađe sokovnik kako bih si napravila voćni sok i pokušavala ne zaspati. Trebat će mi duže vrijeme da se naviknem na ovaj novi raspored buđenja, ali jednostavno sam znala da će se sve to isplatiti.

"Evo", rekla je mama i ispred mene stavila ofucanu kutiju u kojoj se nalazio naš dobri, stari sokovnik. Prije dvije godine je stajao u kutu radne ploče jer sam ga koristila svaki dan, ali mama ga je spremila nakon što su Reynoldsovi otišli, odnosno kad je uvidjela da ga više neću koristiti do daljnjeg. Ako postoji ijedna osoba koja je najsretnija zbog odluke koju sam donijela, onda je to upravo Carol Lewinsky.

"Hvala", nasmiješila sam se i ustala. Uzela sam tri naranče iz zdjele koja je stajala nasred kuhinjskog šanka i počela ih guliti, a ona je zauzela mjesto na kojem sam ja sjedila do prije nekoliko minuta i promatrala me s osmijehom.

"Drago mi je što si se odlučila na ovo", rekla je naposljetku. I to je bilo sve što je rekla. Ustala je, poljubila me u čelo i izašla iz kuhinje, ostavivši me samu i na rubu suza. Iako, kad malo bolje razmislim, nije bilo potrebe za suzama, ali užasno puno mi znači mamina podrška.

Kad sam ogulila naranče do kraja i od njih napravila sok, usipala sam taj sok neku čašu i polako to pijuckala. Pogledala sam na sat, a kad sam ustanovila da imam još deset minuta do početka nastave, ispila sam sve do kraja, uzela jednu bananu iz zdjele i potrčala u hodnik kako bih se na brzinu obula i navukla jaknu na sebe.

Ignorirajući činjenicu da mi je kosa još uvijek bila mokra - istuširala sam se kad sam se vratila s trčanja - izašla sam iz kuće, zaključala ulazna vrata i gurnula ključ pod cvijet. Žustrim korakom sam hodala prema školi i usput jela bananu.

Ponovno bacivši pogled na sat na mobitelu, opsovala sam si u bradu i potrčala. Noge su me ubijale od boli od jutarnjeg trčanja, ali nisam željela zakasniti na fiziku iz jednog jedinog razloga, a to je da me profesorica mrzi. Doduše, nije da baš ja nju nešto pretjerano volim. Iako sam joj zahvalna jer mi na kraju svake školske godine pokloni dvojku.

Došla sam taman na vrijeme i bacila se na stolicu onog trenutka kad je ona ušla, tako da sam ponovno morala ustati. Pokušala sam ignorirati bol u mišićima. Naglasak na pokušala.

Dok je ona pričala o ne znam ni ja čemu, ja sam pokušavala držati oči otvorene. Bilo je poprilično teško ostati budan kad vam je užasno toplo, a do dugo u noć niste mogli zaspati jer ste razmišljali o svojoj najboljoj prijateljici i tome kako vas je izigrala i slagala i još ste se ujutro digli sat vremena ranije nego inače. Bila sam toliko blizu snu da nisam ni shvatila da se profesorica nalazila iznad mene i urlala na sav glas da se trgnem i odgovorim joj na pitanje.

Podigla sam glavu - koja je pala na rame - i trepnula nekoliko puta kako bih došla sebi. Ignorirajući pola razreda koji je zurio u mene, polako sam progutala slinu. "M-molim?"

Profesorica je duboko uzdahnula. "Ovo ti nije prvi put da se tako isključiš, Lewinsky", opomenula je i vratila se do ploče.

"Možda se ne bih isključila da su vam predavanja zanimljivija", bez razmišljanja sam rekla. Čim me pogledala širom otvorenih očiju, ja sam prekrila usta rukama dok mi je rumenilo naviralo u obraze. Gdje mi je bila pamet? "Profesorice, oprostite, nisam to mislila reći..."