Kako preboljeti dečka

18

Iako je čisti užas kad ti srce slomi dečko, još je gore kad to napravi tvoja najbolja prijateljica za koju si bila uvjerena da će s tobom ići čak i na kraj svijeta ako treba. Trudila sam se, zaista jesam, zabaviti se i biti pozitivna za Badnjak, Božić i ostale dane slobode, ali nisam mogla prestati razmišljati o razgovoru kojeg sam vodila s Liv dan prije početka praznika.

Znate ono kad se upoznate s nekim slatkim dečkom u svatovima i razmijenite s njime nekoliko riječi te ga idućih nekoliko dana ne možete izbaciti iz glave, ali srećom to bude prolazno pa se vratite staroj simpatiji? Tako sam se ja osjećala, samo što Livine riječi, nažalost, nisu bile prolazne. Ne, one su bile tu i ja sam si razbijala glavu njima. Nisam čak ni znala što ću napraviti po pitanju obnavljanja prijateljstva s njom. Sophie je rekla da je to najgluplja stvar koju je čula, ali onda je dodala da radim što mislim da je dobro za mene.

Problem je bio u tome što ja nisam imala blagog pojma što je bilo dobro za mene, a što ne.

Nisam čak znala ni trebam li to sve ispričati Hayesu ili ipak ne. Istina bi ga svakako povrijedila, čuo on to od mene ili nekog drugog, ali možda bi ga ipak manje boljelo da to čuje od mene. No, ponovno nisam znala što da radim, a ni Sophie mi nije bila baš od neke prevelike pomoći.

Nekoliko dana nakon Božića, mama se smilovala i prekinula moju kaznu tako da sam ponovno smjela izlaziti, ali stvar je bila u tome što nisam imala volje za time. Ustvari, nisam imala volje ni za čime - vježbanjem, hranom, gledanjem serija, čitanjem knjiga... Doslovno mi je sve postalo toliko naporno i jednolično da se samo premiještala iz svoje sobe u dnevnu i obrnuto.

Trebala mi je neka promjena, trebalo mi je nešto što će prekinuti ovu napornu... stvar u koju sam zapala. Trebalo mi je neke akcije ili takvo nešto, ali nisam imala pojma što da radim ili kamo da idem. A onda mi je na Staru godinu kao odgovor stigla Sophijina poruka.

Ti mlada damo ideš sa mnom na doček Nove godine, htjela ti to ili ne!

Nasmijala sam se. Kog koga?

Bivši školski svake godine organizira tulum i svake godine me pozove i kaže da povedem još nekoga.

Došla sam ti kao naručena, a?, našalila sam se. Pitat ću mamu pa ti javim.

Odloživši mobitel sa strane, prekrižila sam se, izrekla kratku molitvu kome god da me slušao tamo gore i poletjela prema boravku gdje se nalazila mama.

"Majčice", čučnula sam ispred kauča na kojem je ležala, umiljato se nasmiješivši. "Znaš da te volim, zar ne?"

Uzdahnula je. "Što trebaš?"

Gotovo sam se nasmijala. Predobro me poznavala. "Mogu li ići sa Sophie na doček Nove kod jednog njenog prijatelja? Molim te!"

"Sad si se sjetila pitati me, pizda ti materina", namrštila se, a ja sam se opet skoro nasmijala. Uvijek to kaže kad ju nešto pitam u zadnji čas.

"Nisam ni ja znala da idem do prije tri minute", iskreno sam odvratila. "Jel' smijem?"

Preokrenula je očima, ali odao ju je osmijeh. "Ma smiješ ajde", rekla je.

"To!" viknula sam i bacila se na nju. "Hvala ti, volim te!"

"Joj, gnječiš me!" viknula je, a ja sam se nasmijala, maknula se s nje i potrčala nazad u sobu.

Smijem!!!, napisala sam joj.

To! Vidimo se u devet!

I tu je krenula panika.

Trebala sam obrijati noge, oprati kosu, našminkati se, pronaći haljinu, odgovarajuće cipele i napraviti frizuru i sve to u samo dva sata.

U redu, prvo ćeš se smiriti jer ćeš nešto sigurno zaboraviti ako budeš žurila i paničarila, govorila sam si, usput duboko dišući kako bih smirila disanje. Kakvih dva sata, imaš vrijeme cijeloga svijeta. Nema stresa. Samo opušteno, sve ćeš stići na vrijeme.