Kako preboljeti dečka

6

Nakon što je nastava završila, otišla sam pravac u teretanu. Djevojka za pultom mi se široko nasmiješila dok sam joj prilazila. "Dobar dan", rekla je veselo. "Dobrodošla. Kako ti mogu pomoći?"

"Ja, uh..." Zastala sam kad sam kroz staklo iza cure ugledala Hayesa kako se rasteže. Nosio je sivu trenirku i crnu majicu kratkih rukava, imao je slušalice u ušima i mogu vam priznati da mu je guza iz ovog kuta izgledala poprilično dobro. Duboko sam uzdahnula, ponovno prebacivši pažnju na djevojku ispred sebe. "Učlanila bih se."

Iako je bila malo previše vesela za nekog tko radi za pultom, činila se kao super osoba. Napravila mi je iskaznicu koju sam platila pedeset dolara i objasnila mi pravila teretane i sve ostalo što sam trebala znati. Rekla je da se zove Sophie, da ide na faks i da joj trebaju novci pa zato radi ovdje. Dok smo tako pričale, činilo mi se kao da se opravdava i kao da je navikla da se ljudi pitaju što netko njenog izgleda radi za pultom u teretani jer, ljudi moji, stvarno je bila predivna.

Nakon tog kratkog upoznavanja, produžila sam do svlačionice. Ondje se nalazila samo jedna cura, mršava na onaj način na koji svi želimo biti mršavi i koja me odmjerila kao da sam najružnije biće na svijetu, frknula nosom i izletjela van, mrmljajući si nešto ispod daha što nisam uspjela razumjeti. Ignorirajući ju, odložila sam školsku torbu na klupu, presvukla se u nešto udobnije i uputila se prema sobi sa spravama.

Pogledom sam tražila Hayesa, ali nisam ga nigdje vidjela. Možda je otišao? Nadam se da jest. Cijeli dan me ignorirao, ali nije baš kao da sam ja bila željna njegove pažnje. Iako su se ružni komentari malo smirili, podrugljivi pogledi su me pratili cijelo vrijeme.

Kad sam se uvjerila da Hayesa nema na vidiku, odlučnim sam se korakom uputila prema redu sobnih bicikala koji su se nalazili skroz u kutu prostorije. Na pola puta sam osjetila nekog iza sebe, ali prije negoli sam stigla reagirati, začula sam glas te osobe u uhu.

"Što ti radiš ovdje?"

Zaledila sam se istog trena kad sam shvatila da ono nije bio Hayes, već Brad koji mi je stajao jako blizu i čiji me božanstveni miris nakratko ošamutio. Brzo se pribravši, okrenula sam se prema njemu i namršteno ga pogledala.

Kako sam mogla biti tako glupa i zamijeniti ih? Doduše, priznajem da je malo teže odrediti koji je koji iz daljine, ali svejedno. Hodali smo dvije godine, to ne bi trebao biti baš toliki problem.

U svakom slučaju, nisam znala što mu odgovoriti. Stajao je tamo ispred mene, s istim onim glupim, vragolastim cerekom na licu kojim me uspio osvojiti prije dvije godine, izgledajući vraški zgodno kao i uvijek i jednostavno sam zablokirala.

"Znaš, inače kad te netko nešto pita, red je da se odgovori", nastavio je, podsmjehujući se.

Uhvatila sam samu sebe kako sve teže dišem i nisam bila sigurna je li to bilo zbog njegove blizine ili zato što me počela hvatati panika iako sam dobro znala da uopće nije bilo potrebe za panikom. Totalno sam ga preboljela.

Ili ne?

"Pretpostavljam da danas nisi raspoložena za razgovor", nakrenio je glavu, slegnuvši ramenima. "To je u redu, valjda. Ja ću biti kod utega ako poželiš razgovarati. Oh, prije nego odem, znaš što sam čuo? Da si spavala s mojim bratom. I znaš što još? Ne vjerujem da jesi. Hayes nije glup, nikad ne bi spavao s tobom", odmjerio me, a izraz lica kojeg je složio mi je govorio da mu se gadim.

To je boljelo.

"Ako si mislila da će me te laži povrijediti, prevarila si se jer više ništa ne osjećam prema tebi. Sad sam s Liv i volim ju. Nitko neće stati između nas dvoje, tek toliko da znaš."

Mislim da je to bila rečenica koju je bilo potrebno izgovoriti kako bih se pokrenula. Kotačići su mi se tolikom brzinom okretali u glavi da nisam znala što bih mu prvo rekla. Ipak, naravno da je izašlo nešto nepromišljeno i nešto što sam poželjela povući iste sekunde kad sam izgovorila, jer mi se odgovor kojeg sam dobila nimalo nije svidio.

"Voliš ju, a koliko dugo ste zajedno, neka dva tjedna?"

Njegov samodopadni osmijeh je malo zatitrao, kao da nije očekivao da ću to reći. Ipak, jedina osoba koja je ovdje bila nespremna sam bila upravo ja.

"Stassie, Stassie... mislio sam da znaš."

Preokrenula sam očima. Mrzim kad ljudi odugovlače. "Znam što?"

"Liv i ja smo zajedno skoro godinu dana."

Voljela bih reći da sam se nakon tih riječi probudila okupana znojem, ali nisam. Mada, imala sam osjećaj kao da je netko po meni prosuo kantu ledene vode. Ostala sam zatečena, bez daha, zbunjena i ponajviše razočarana. Opet. Opet sam bila razočarana u Liv, kao i svaki prethodni put. Uvijek se sve vrti oko nje. Možda se nikad nije činilo tako, ali u četiri zida naših soba došlo je do više svađa nego u cijeloj sezoni neke meksičke serije. Uvijek sam ja ta koja prva proguta ponos i koja prva nazove da se ispriča, čak i onda kad sam u pravu, a moja takozvana najbolja prijateljica u krivu.

I prije mi se činilo da joj više nije stalo do mene i našeg očito lažnog prijateljstva, ali sad su se moje sumnje samo potvrdile. Mislim, da joj je bilo stalo, rekla bi mi odmah, ne bi skrivala ništa od mene jer je to cijela poanta prijateljstva: govorimo si tajne i probleme i zajednički ih rješavamo. Prijateljstvo je gotovo kao i brak. Doduše, to još ne znam jer se nikad nisam udala, ali da se pretpostaviti.

"Oh, pa ti doista i ne znaš", složio je facu kao da mu je žao što mi je rekao iako mi je njegov podrugljivi osmijeh koji mu je titrao u uglovima usnica govorio upravo suprotno. "Ah, možda je i bolje da si saznala, ne misliš li?"

U nevjerici sam odmahnula glavom, piljeći u njega. Da pogled ubija, još bi mi prije deset minuta ležao pod nogama bez pulsa. "Idi k vragu, Brad!" procijedila sam tresući se od bijesa. Prošla sam pored njega, odlučna u namjeri da što prije napustim ovo mjesto jer nisam mogu podnijeti više ni sekundu u njegovu društvu.

Moram saznati od kad do kad je Brad ovdje jer ne želim opet naletjeti tako na njega i saznati nešto još šokantnije. Stoga sam, kad sam pokupila svoje stvari, zastala na pultu i upravo to upitala Sophie koja je bila malo iznenađena što me vidi da već idem. Nisam bila raspoložena za objašnjavanje, ali predložila sam kavu jedan dan kako bismo se bolje upoznale pa smo razmijenile brojeve.

Izletjela sam iz teretane čim sam saznala da je Brad ovdje od petnaest do tri do pola četiri i požurila kući. Nebo je bilo oblačno i, kao osoba koja mrzi kišu, nisam se željela smočiti iako mi se činilo kao da mi je to upravo i trebalo - kiša (ili hladan tuš, nije bilo ni bitno) da ispere ovaj odvratan osjećaj s mene.

Ne razumijem kako mi je to mogla napraviti. Zašto mi je lagala? Zašto nije odmah rekla? Da, u redu, shvaćam da mi je to bivši i sve, ali čak i da sam joj rekla da ne želim da budu zajedno jer još nešto osjećam prema njemu, kao da bi me poslušala. Liv je jako tvrdoglava i, kao što sam već rekla, sve se vječito vrti oko nje. Nije da sam očekivala da će moju sreću staviti ispred svoje, jer je to glupo i jednostavno nisam takva osoba, ali znala je da smo nas dvoje imali nešto. K vragu, cijela je škola znala! Koliko sam joj samo puta pričala o njemu nakon što je otišao? Koliko me samo puta spriječila da mu se javim i... O, moj Bože. Zato me i spriječila svaki put kad sam joj to predložila!

Duže sam mu se vrijeme željela javiti, ali ona mi je rekla da je za moje dobro ipak bolje da mu se ne javljam. Ne samo da nije htjela da ja saznam za njih, već to nije htjela jer se bojala da će ju on zaboraviti ako nas dvoje ponovno stupimo u kontakt! Pa naravno... kako sam mogla biti tako glupa i slijepa?

Danas nisam imala snage za svađu s njom, ali sutra... Oh, za sutra ću biti spremna i odmorna i to neće dobro završiti za nju. Da sam na njenom mjestu, izbjegavala bih se cijeli prokleti dan!

Najbolja prijateljica malo sutra...