Kako preboljeti dečka

0

(proslo je neko vrijeme otkako je ova prica zavrsila i sad kad gledam nazad i iscitavam sve sto ovdje pise, shvacam da ne mogu ne krinđat jer su neke stvari toliko djetinjaste da je to smijesno. svejedno, mislim da nikad necu imat srca povuci pricu u draft jer sam kroz nju imala prilike pricati s toliko dragim ljudima, sto kroz komentare, sto u porukama i jako sam zahvalna svakome tko je ikad dao priliku ovoj prici. nadam se da ce mi svatko tko odluci citat pricu oprostit na nekim djetinjastim i glupim stvarima koje tu stoje napisane i da ce vam se bez obzira na to prica svidjeti. hvala puno svima)

Znate ono kad vas nešto toliko šokira da ne znate kako reagirati pa samo sjedite ondje zureći u jednu točku u pokušaju probavljanja nove informacije?

To mi se dogodilo nebrojeno mnogo puta.

Recimo, kad sam saznala da će mi se roditelji rastati. Mama je mene i mog mlađeg brata pozvala u kuhinju i kad nam je rekla kako stvari stoje i objasnila razlog razvoda, ja sam samo zurila ispred sebe šuteći kao zalivena dok je Will divljao i bacao stvari okolo uz prijetnje da će pobjeći od kuće ako se rastanu. Usprkos tim prijetnjama oni su se rastali, ali on nije pobjegao.

Drugi put se dogodilo kad mi je bivši dečko rekao da više ne može biti sa mnom jer sam mu dosadila. Nije me to toliko pogodilo koliko me pogodila činjenica što mi je lagao. Prevario me na nekom jadnom tulumu, a već za nekoliko dana sa svojom se obitelji odselio u Irsku.

Dosta dugo mi se to nije dogodilo, dvije godine točnije, jer sam već bila navikla na sve i svašta i ništa me više nije moglo iznenaditi.

Ipak, postoje određeni trenuci kad te život toliko iznenadi da imaš osjećaj kao da bi svakog trena mogao dobiti srčani. I onda sjedneš - jer ti se noge toliko tresu i bojiš se da ćeš pasti - počneš duboko disati iako znaš da ti to neće nimalo pomoći, skupiš snage, pogledaš u svoju nasmiješenu prijateljicu i zamoliš ju da ponovi.

"Da, braća Reynolds se vraćaju!" uzviknula je veselo i sjela pored mene. "I dosta se dugo već čujem s Bradom i pitao me za vezu. Pristala sam, znaš, nadam se da je to u redu s tobom...?"

Samo sam polako kimnula glavom, ne mogavši izreći bilo što drugo. Naravno da nije bilo u redu sa mnom da mi prijateljica izlazi s bivšim i jedinim dečkom koji mi je slomio srce na toliko puno načina, ali tko sam ja da joj kvarim sreću?

Uostalom - vraćaju se? To nikako neće dobro završiti...