Animals [Croatian]

Chapter 51. Dangerously

Otkucaji srca mi se ubrzavaju. U svemu ovome osjećam se sigurno jer je Theo tu, i što god da se dogodi on je tu.

1..

I da se išta dogodi Theu bih poludjela. Došla sam do tog stadija u životu kada ispred sebe stavljam drugu osobu. Thea. Tek sada osjećam ono što je on osjećao, i čudim se kako on nije poludjeo sa tim svim.

Kreni!!!

U pitanju sekunde moja kosa je već bila u zraku i vjetar je oblikovao svaku moj vlas. Bez obzira na tu veliku brzinu moje ruke nisu popustile i Theo i ja smo i dalje kao jedno. Na ovom motoru, bijelom kawasakiu, na kojem sam se prvi put vozila prije ne znam koliko vremena. Više ni ne brojim.

Adrenalin je preplavio moje tijelo i u čudu gledam sve oko sebe. Te prolazne ljude, te nevažne stvari.

Jedina važna stvar je upravo ovdje, kraj mene. Jedini smo važni nas dvoje, sada, u ovom trenutku, nas dvoje smo jedini koji ne blijedimo u toj velikoj brzini.

Upravo suprotno, nas dvoje smo oni kojima je ova brzina tempo života. Nas dvoje smo oni koji ne mogu funkcionirati polako i tek se na brzini osjećamo svoji.

Prvi smo, što nije čudno jer me vozi Matheus McCartney. Od naleta adrenalina polako odvajam ruke od Thea i dižem ih u zrak usputno vičući, istjerivajući osmijeh na Theovo lice.

'Drži se!' vikne na što opet obgrlim njegov struk te već sljedeće sekunde motor vozi na samo jednom, zadnjem kotaču. To me opet natjera da vrisnem.

Minutu prije završetka ove uzbudljive utrke prelazi nas dečko na crnom kawasakiu i crnom kacikog na glavi. Već tog trenutka osjećam da su se Theovi otkucaji srca ubrzali. Iako mu ne vidimo lice, oboje dobro znamo da je to Leo. Nakon svega što se dogodilo, on dolazi i prolazi tu kraj nas kao da ne postojimo.

Theova koncentracija je opala i već je nekoliko puta nesvjesno trznuo volanom ulijevo. Ne mogu zamisliti kako se osjeća.

Leo nema obraza, i dobro se sjećam kako mu je Theo preda mnom rekao da mu on više nije brat. Odrekao ga se je i on... On opet ima obraza doći.

Utrka je gotova, i drugi smo. To nije važno ni meni ni bijesnom dečku ispred mene.

Naglo je zakočio čim smo stigli na cilj i bijesno skinuo kacigu te sišao s motora i okrenuo se prema meni. 'Helena, drži me.'

Preplašeno sam skinula kacigu i odmah sišla za njim. 'Theo?! Jesi li u redu?!' U svoj toj panici gotovo sam ostala bez zraka i ne mogu opisati koliko sam zabrinuta za dečka ispred sebe. 'Theo? Tu sam! U redu je!'

Golica me prstima po obrazu te mi se približava toliko da nam se nosovi dodiruju. Prikupili smo poglede od većine ljudi kraj nas no to je sada najmanje važna stvar. Prokleto sam zabrinuta za tog dečka koji uporno pokušava umiriti svoje uzdisaje.

'Oprosti mi ljubavi.' Zažmirio je i dalje me uporno dodiruje nosom. 'Theo... Što se je dogodilo? Tu sam...' Pokušavam vratiti njegovo ponašanje u normalu ali i dalje ima toliko jako stisnute šake da su mu nabrekle žile.

'Nemaš pojma na što sam sada...' Zastao je te odvojio naše nosove. 'Nemaš pojma o čemu sam sada razmišljao.' Šokirano me pogleda.

'Theo! Hej!' Zagrlim ga na što se on nekako izvuče iz zagrljaja.

'Ne želiš znati što sam sada htio učiniti! Helena, Pobogu!' Povisi glas te opet privuče pažnju nekolicine ljudi.

'Što Theo?! Što si mislio napraviti?!' Drži me u prokletoj neizvjesnosti te umirem tu ispred njega.

'Hel, da ti nisi bila sa mnom, tamo.' Pokaže prstom na cestu te nastavi 'To bih i napravio.' Sada on mene zagrli najjače što može. 'Htio sam ubiti i sebe i njega.'