Animals [Croatian]

Chapter 34. I Bet My Life

Duboko uzdahnem i osmjehnem se. Njegov glas mi je tako nedostajao... Pogotovo taj način na kojeg govori moje ime.

Nevoljko pritiskam tipku prekida i stavljam mobitel na prsa. Isti onaj mobitel koji mu je ostao u bolnici prije nekoliko mjeseci. Nekoliko mjeseci je dosta vremena i mislim da bi mi mogli napraviti nešto... Mogli bi napraviti novi početak.

Iako izgleda glupo to što ga zovem nakon što smo Gabriel i ja prekinuli... Mislim da je to ispravno. Moje oči su napokon otvorene. Napokon vidim sve što se događa oko mene. Sve ovo s Gabrielom...

Bilo je predivno. I neću lagati da se nisam polako zaljubljivala u njega,ali... On nikada neće biti Theo. Theo je cijelo vrijeme bio izlika za sve. I sve osobe koje su mi stavljale grižnju savjesti na leđa će platiti za to. Poput Hannah,Rite i Gabriela... Svi će platiti.

Tek sada shvaćam Thea. Bit ću kuja prema onima koji zaslužuju i nikada neću biti ponizna. Je*e mi se za sve. Briga me za tuđe osjećaje i želim uživati. Želim napokon uživati bez brige da li nekom smetam ili mu činim štetu s tim što sam sretna.

Vrijeme je da postanem kuja,a nadam se... Zajedno s Theom. Osvojit ću ga. Bit ću onakva kakva je Violet,onakvu kakvu me on želi.

Vrijeme je za isključivanje emocija... Taj prekidač je teško uključiti... A još teže isključiti.

Ne želim više osjećati. Najbolje prolaze u životu oni koji nemaju osjećaja.

Zatvaram oči... I tražim taj prekidač... Mogu ga pronaći u svojim uspomenama. Moram ga pronaći.

Theo? Ne... Ona noć s Gabrielom? Ne... Polako brišem osjećaje prema onim trenutcima u kojima sam žalila za nečim i bila nesretna. Ne uspijeva. Nikako ne mogu doći do srži. Ne znam što me je najviše povrijedilo u životu...

Sjetila sam se.

Koža mi je pretrnula od samog sjećanja na to i odlučim napraviti to što brže. Moj um je zbrka i nisam znala da je tako teško isključiti emocije.

Sjedim na krevetu sa zatvorenim očima držeći crni Iphone za podsjetnik,kada isključim emocije,da se sjetim da mi je stalo do Thea.

Obrisano.

Osjećam se prazno,a opet... Osjećaj je dobar. Znam da bih prije pokušala popuniti tu prazninu a sada je sve drugačije. Znam da vam se čini nemoguće kao da sam „Abrakadabra!" I nestale su emocije,ali... Stvarno uspijeva.

Osjećam se sretno. Osjećam se znatiželjno,ushićeno i... Nisam uopće ovako dobro to zamišljala. Mislila sam da ću postati negativna... Možda drugima,ali sebi ne. Što ako... Što ako je Theo isključio osjećaje?

Počinjem se hihotati od sreće. Ovo ljeto će biti nezaboravno. Prije nego što odem u Oxford mogla bih biti s Lukinim društvom,a svi znamo da oni nisu samo obični dečki...

[Theo's P.O.V]

„Da,da..." Smijem se i unosim zadnju kutiju u svoj novi dom. Ne možeš vjerovati! Samo moja kuća...

Dobro,i njezina kada dođe.

„Moram ti nešto reći..." Zastajem i već zamišljam njezin izraz lica,koji mi uvijek izmami osmijeh na lice.

„Nije valjda nešto ozbiljno?"

„Helena..." Zastajem razmišljajući o tom prokletom imenu. Znam,ne bih to trebao govoriti jer mi je prije nešto značila. Ali zato postoji PRIJE. Onom prijašnjem meni se je svidjela,htio sam je povaliti ali je bila teška meta,što ju je činilo još zanimljivijom. Ali to je to.

Moram joj zahvaliti... Kada se je pokušala ubiti uključila mi je emocije. Opet sam osjećao i prvi sam put zaplakao pred njom. Bila je u komi,ali sam ipak to napravio pred njom. Kada se je probudila nije bilo sretnijeg od mene,ali kada je... Ne želim se prisjećati. Ne želim da dođe opet u Oxford i pravi još problema.