Animals [Croatian]

Chapter 29. First

Čudno je to... Čudna je uspomena na onaj dan u Gabrielovom stanu,kada sam sama sebi priznala da ga volim. I stvarno,voljela sam ga. Ostavila sam ga zbog razlike u godinama. To je definitivno najveća pogreška u mojem životu.

Da nisam otišla Theo ne bi saznao da je Ryan s Hannah. Isto tako... Ja i Gabriel bi možda bili na nekoj drugoj razini. Bili bi zajedno. On bi bio moj,i samo moj dečko.

Mrzim sebe što sam otišla od tog savršenog osjećajnog dečka,unatoč tomu što sam ga voljela. Svi koji kažu da je zaljubljenost drukčija od ljubavi u pravu su.

Bila sam zaljubljena u Thea... U njegov izgled. U njegov bezobrazni osmijeh i one krvave oči onog jutra kada sam se probudila iz kome. To je bilo sve.

Dok je sve bilo drugačije s Gabrielom... Obožavala sam njegovo društvo i nikada mi ne bi bilo neugodno s njime. Mogla sam mu reći sve i uvijek je bio tu uz mene.

Da nisam otišla onog dana... On mi ne bi podmetnuo drogu na rođendanu. Sve bi bilo drugačije... Theo bi postao samo uspomena i svijet bi bio naš.

Ove misli me tjeraju da ga zagrlim. Da ga poljubim i kažem mu da je sve oprošteno. Da možemo pobjeći u Oxford u njegov stan i nastaviti gdje smo stali. Voljela bih da je onaj nosač pizze još uvijek tamo,kraj marketa stoji i čeka nas. Čeka dvoje mladih ljudi koji još uvijek ne shvaćaju što je život.

I zašto shvaćati? Zašto ne živjeti punim plućima i zaboraviti na sve probleme? Gabriel nije bio takav. Gabriel je uvijek bio svjestan onoga što radi. Uvijek je bio ponizan i...

Volim ga. Volim ga takvog kakav je. Volim način na koji drži ruke na volanu,volim kada čim zaustavi auto istrči van da mi otvori vrata. Volim to što je osjećajan i obožavam način na koji me ljubi. Obožavam ga i poželim ga sada nazvati. Ležim na krevetu sa suzama u očima. One prošle su ostavile trag na obrazima i više nemam razloga za plakati.

Što čekam? Recite mi Pobogu,što ja više čekam?!

U meni se opet budi onaj tinejdžerski osjećaj leptirića u trbuhu. Gabriel se je vratio samo zbog mene... Prešao je kilometre samo da me vidi i ovdje je.

Dovraga! Ovdje je u istom gradu kao i ja! Dijeli nas prokleti kilometar kojeg mogu prijeći za 10 minuta.

Sunčeve zrake se probijaju kroz prozor i upozoravaju me da je zalazak sunca.

Ljeta su inače vruća ovdje pa oblačim kratke traper-hlače. Ni sama ne znam što radim i jedina stvar koja me zanima jest što Gabriel sada radi.

Odlazim do tate koji gleda televiziju i iznenada ga grlim. On mi zbunjeno uzvraća zagrljaj,a ja mu polako šapućem 'Hvala ti na najboljem iznenađenju ikada. Volim te...'

Ramena mu se počinju tresti u znak smijeha 'Nema na čemu.' Uzvraća mi.

Već sljedeću sekundu se nalazim ispred vrata i mašem mu.

'Gdje si krenula?' mama me upita.

Tata samo mahne rukom i kaže mami 'Ja sam ju poslao... Da mi nešto kupi.'

Čula sam kako se mama nešto buni ali sam već izašla van. Imam najboljeg tatu na svijetu!

Napravila sam nekoliko koraka ali sam shvatila zašto se je mama bunila. Srećom sam tu pogrešku shvatila pred vratima,jer bih umrla od sramote da sam primijetila šlape na nogama usred grada.

Prasnula sam u smijeh sama sebi i izula šlape. Kada sam se okrenula ugledala sam tatu i mamu kako stoje ispred vrata i cerekaju se. Predivno!

Zakolutala sam očima i uzela bijele niske starke iz maminih ruku.