Animals [Croatian]

Chapter 44. Titanic

Znate one trenutke... One trenutke spokoja. Trenutke koji vam ne znače baš mnogo, ali se osjećate sigurno. Niste ni nešto posebno sretni, samo ste... Sigurni. Sigurni ste u svoje postojanje i svoju vječnost.

To nije ovaj trenutak. Ovaj trenutak je zapravo puka suprotnost svemu ovom što sam navela.

Osjećam se sve samo ne sigurno. Glava me je toliko boljela da me više ni ne boli. Postala sam otporna na tu ubojitu bol koja me polako vuče na dno. Umjesto da sada sjedim u sobi i prolijevam suze ja se smiješim. Smiješim se i stojim na vrhu naše stijene koja gleda ravno u svijetlo, svijetlo predivnog Londona i odsjaj predivnog mora.

Od toga me boli srce, a nažalost na tu bol nikada nećete moći biti otporni. Probada me nešto u srce i poželim zakoračiti. Poželim poletjeti u beskonačnost i zagrliti ga.

'Zašto si otišao...' Zajecam.

Zažmirim i opet se osmijehnem. Polako gubim svijest o životu, polako gubim mentalnu sposobnost da izdržim život. Polako gubim snagu...

'Helena!'

Čujem dobro poznati glas koji me vraća u stvarnost. U tu prokletu stvarnost.

On je bio moja jedina nada u sreću. Jedina prava potpora i jedini čovjek koji me je uistinu volio... A sada... Sada ga nema...

-Prije tjedan dana-

'Helena?'

'Helena?'

'Helena?'

Zakolutam očima i otvorim vrata Oxfordovom Sheldonu Cooperu. Theu.

'Matheus McCartney! Jesam li vam rekla da ste dosadni?'

On se samo osmjehne i ostavi mi poljubac na čelu.

'Tvoj tata...' Ima kiseli izraz lica.

'Što s mojim tatom?' Upitam ga.

'On me mrzi.' Uzdahne izazivajući smijeh s moje strane.

'Što si očekivao? Još nije zaboravio onaj moj pokušaj ubojstva...'

On me probode pogledom na što se ja još jače nasmijem 'I kada si ti čuo za oca koji je volio dečka od svoje kćeri? Vjerojatno upravo sada smišlja način kako da nas razdvoji.'

On me samo mrko pogleda i shvati da se šalim sa njim.

Nevjerojatno je to... To što smo nas dvoje zajedno unatoč svemu. Još više nevjerojatno je to što sam sretna... Unatoč svemu što mi se dogodilo. Unatoč svemu što mi je Igor napravio.

Oporavljam se. Imam osjećaj da se vraćam natrag u svijet, među normalne ljude iako znam da smo ja i Theo sve samo ne normalni. To mi se sviđa na neki način... Na način na koji sve moje rane zacjeljuju s njim.

Bila sam u pravu, on mi je bio potreban. On je bio taj kojeg sam sve ovo vrijeme toliko snažno željela i napokon je tu. Bez obzira na sve, ja sam pobjednica. On je moj trijumf i dok ga imam Igor mi ne može ništa. Taj psihopat...

'Helena? Jesi dobro?' Približi mi se i uputi mi zabrinut pogled. 'Zamislila si se.' Nadoda.

'Ma ništa... Razmišljam o...' Zastanem. Znam da se moram riješiti onog prizora s bijelom vrećicom. Jednostavno moram to riješiti s njim i moram ovoga puta njega zaštititi. Zaštititi ga od sebe samoga.

'Theo...' Pogledam ga u tamne crvenkaste oči i klonem. Ne mogu se skoncentrirati gledajući u njega... Gledajući u tog dečka kojeg sam skoro dokrajčila...

Ma koliko god pokušala ignorirati to, primijetila sam da se promijenio. Kao da mu je ostala samo polovica onog žara kojeg je imao kada sam ga prvi put vidjela... Otkako se sjećam. Oči su mu crvenkaste, bez obzira na doba dana i okolnosti, pomalo je blijed, ruke mu ponekad nekontrolirano drhte, a i smršavio je. Ne drastično ali... Dovoljno da primjetim da mu je malo nedostajalo da ubije onog starog dečka u sebi. Izgleda starije, ne drastično starije ali ne izgleda poput tinejdžera. To me je prije previše uzbuđivalo, a sada kada znam da sam ja krivac... Još me više uzbuđuje.