The Escape

3. The Escape Hotel

-Zanimljivo...-, reče Sara.

Na ulazu je stajao neki stari, prašnjavi znak. Kiša ispere prašinu sa znaka, a ispod debelog sloja pokaže se natpis: „The Escape Hotel, dobrodošli!".

-Nešto mi govori da ljudi inače ne odlaze u ovo mjesto, zar ne misliš?-, upita Sara Vanu.

-Daj da provjerim ocjene ovog hotela internetu. Izgleda mi kao neka rupa ali barem ćemo moći negdje prenoćiti...-, reče Vana i izvadi mobitel iz džepa.

-Ne mogu pronaći ovaj hotel na internetu, ali kad već nemamo izbora...

-Hajde, ulazimo! Još ćemo se prehladiti pa će nam se mame doma derati, hahaha...

Ušle su. Unutrašnjost hotela bila je trošna, pomalo starinski uređena. Vana i Sara nisu bile sigurne radi li još ovaj hotel, i kada su pozvonile na zvono na recepciji, nitko se nije odazvao.

-Izgleda da nemamo sreće.-, rekla je Sara i pripremila se za odlazak, kada se odjednom iz susjedne prostorije začuo glas...

-Samo trenutak molim!-, bio je to neki muškarac.

Kada je došao do njih, vidjele su da je recepcionar čovjek srednjih godina, sa tamnom kosom s par sijedih vlasi, blijedom puti i velikim podočnjacima.

-Kako vam mogu pomoći?-, upitao je.

Djevojke su ga zamolile za dvokrevetnu sobu, a on je kimnuo.

-Ovdje danas nema nikoga, tako da, soba na katu vam ide besplatno, a uz to imate i puni pansion, također besplatno jer, evo, danas ste jedini gosti.

-Puno hvala.

-Nema na čemu.

Čovjek im je pomogao da odnesu kufere i ostale stvari do njihove sobe i predao im ključ, a zatim je produžio korak, kao da ide... Ali je zastao, imao je nešto za reći.

-Što god radile, nemojte ići u Zapadno krilo hotela.-, reče on tajnovito.

-Zašto?-, upita znatiželjna Sara.

-Zato, ne žele da ih se smeta...-, reče jasno recepcionar i zalupi vratima.

Vana i Sara se raspakiraju.

Soba je izdgledala staro, kao i ostatak hotela. Po zidovima su stajale izlizane tapete, sa čudnim mrljama po njima. Krevet je bio prašnjav i neuredan, a ogledalo u kupaonici koja se nalazila u sobi je bilo napuknuto. Većina stvari je bila drvena, kao pod koji je užasno škripao, ili ormar kojemu su vrata bila nakrivljena. Uostalom, sve se to moglo nazvati, kao što bi Vana i Sara rekle, rupom.

-Nije li tebi ovo malo čudno?-, upita Vana ogledavajući se oko sebe.

Sara je vješala odjeću u ormar i slagala kombinaciju za sutradan.

-Što?

-Pa dao nam je sobu besplatno!

-Rekao je da danas nema gostiju...

-Ali to nema veze. Znaš, imam ujaka koji radi u hotelu na recepciji, kaže da se gostima nikada, ali nikada ne smije dati soba besplatno, pogotovo ne tijekom turističke sezone.

-Ovo je druga zemlja, drugi grad, drugi hotel. Štošta je različito, recimo hotel u kojem tvoj ujak radi je živi luksuz a ovo je rupa.

-Ma zaboravi...

I tako su one nastavile sa svojim poslom. No Vanu je još uvijek nešto kopkalo.

-A ono kad je rekao „ne žele da ih se smeta"? Na koga je mislio?

-Opet ti, uh... Pa na osoblje, valjda! Na koga drugog?

-Razmisli malo! Kada se dođe u neki hotel ili prenoćište, osoblje trči posvuda i ne možeš disati od njih, a kad smo došle ovdje, nije bilo nikoga! Pa pogledaj nam krevete, pogledaj nam sobu, ništa nije posloženo! Mislim da nešto ne valja s ovim mjestom...

-Ma znaš što ja mislim? Mislim da si ti malo skrenula.

-Kako hoćeš, ali ako se nešto dogodi, ja ću samo mirno gledati sa strane.

I tako su se one raspravljale, dok je recepcionar sve to mirno slušao s uhom na vratima, lukavo se smiješeći...