Princ tame sa Istoka (Dublin #3)

19. poglavlje

„Sve do prije šest godina kada smo se slučajno sreli na ulici", rekao je Gideon. Trgnula sam se i pogledala ih obojicu. „Tražio je pomoć od mene i ja sam mu uskočio pomoći."

„To je tako lijepo od tebe", rekla sam s dozom sarkazma. „Nikada nisi pričao o svome bratu!", rekla sam optužujuće. Gideon je povrijeđeno promatrao svoga brata. Očito je da je on stariji od moga oca i bio je povrijeđen što ga je Edward zaboravio spomenuti. Ili je moj otac jednostavno zaboravio na to da ima brata.

„Jer sam bio jebeno povrijeđen što sam izgubio svoga najboljeg prijatelja. A muškarac koji ga je odveo je bio jebeni seronja koji je slomio mojoj mami srce!" Edward je bio ljutit i mogla sam razumjeti njegovu ljutnju. Da netko naglo odvede blizance od mene i sama bih bila povrijeđena. Ali ja bih se borila. Znam da bih se borila što on nije mogao jer je bio dijete. Bio je dijete kada su odveli brata od njega i znala sam koliko to samo može boljeti.

„Imao sam pet godina kada su njih dvojica otišla."

„Otac je to učinio da kazni našu majku", rekao je Gideon tiho. Glas mu je bio obojan tugom zbog čega sam osjetila sažaljenje prema tom muškarcu. I nisam si mogla pomoći, žalila sam i svoga oca koji to nije zaslužio, ali jesam, žalila sam ga. Kao dječak je izgubio svoga brata. Kao dječak je izgubio svog najboljeg prijatelja i ostao je sasvim sam sa majkom kojoj je bilo slomljeno srce. Nije niti čudo što ga nije spominjao, ali mi smo bili njegova obitelj. Valjda smo mi morali znati nešto više o njegovoj prošlosti. Znam samo da mu je majka umrla kada je imao petnaest godina i od tada se brinuo sam za sebe. Upoznao je moju majku, zaljubio se i pronašao dobar posao te su se zaručili i vrlo brzo vjenčali. Edward je imao svoju obitelj koja je ubrzo bila uništena.

„Da li je moja mama znala?", upitala sam ga tiho. Nakašljala sam se. Bol mi je stisnula prsa kada je Edward kimnuo. Povrijeđeno sam izdahnula. Očito je da samo ja nisam znala da moj stric postoji.

„Znala je samo zato što me je jednu večer pronašla kako plačem. Bio je Gideonov rođendan i ja sam se jednostavno slomio. Nedostajao mi je moj brat. I onda sam joj sve rekao."

„A ja nisam zaslužila znati da imam strica?"

„Nisam ti mogao reći i to je bila moja odluka. Nisam znao gdje je Gideon svih ovih godina sve dok on nekako nije stupio u kontakt sa mnom."

„U početku sam mislio da je mrtav jer sam vidio spomen ploču poginulima u ratu i tamo je bilo i njegovo ime. Ali sam kasnije saznao da je živ pa sam unajmio privatnog istražitelja da ga pronađe. I jest, prije šest godina."

„A onda mi je on pomogao da se dovedem u red. Odveo me je na odvikavanje jer sam se želio srediti zbog svoje djece."

„Zbilja? Nisi li na to trebao misliti prije deset godina? Ili prije dvadeset?" Tužno mi se nasmiješio te je spustio svoju glavu na svoje cipele. Nervozno je lomio svoje prste baš kao što to i ja sama nekada znam raditi. Nevjerojatno je koliko smo nas dvoje samo slični. Možda sam ličila na njega, ali tu sva naša sličnost prestaje. Ja nikada ne bih ostavila svoje dijete samo u kući na milost i nemilost. Ja nikada ne bih prodala skoro sve što posjedujem samo da se napijem do besvijesti. I ja se nikada ne bih odrekla vlastite djece. Nekada davno je postojalo vrijeme kada sam svoga oca smatrala svojim junakom. Ali to vrijeme je pokopano u ruševinama naše stare kuće.

„Pogriješio sam, Nicola. I sam sam svjestan toga."

„Nekoliko godina prekrasno", rekla sam. Gideon je utješno stisnuo rame svoga brata što je unijelo nekakvu neobičnu toplinu u moje tijelo. Bilo mi je drago što je moj otac imao nekoga uz sebe. Nekoga tko je održavao njegovu glavu na površini. Bilo je očito da je Gideon volio svoga brata i želio mu je samo dobro. Ali ja nisam mogla pogledati tog muškarca bez da se sjetim svega kroz što sam prošla zbog njega. Svoju prošlost neću moći tako brzo zaboraviti ma koliko snažno se ja trudila.