Princ tame sa Istoka (Dublin #3)

18. poglavlje

„Ne mogu ja ovo", rekla sam Landu po deseti puta u posljednjih pet minuta.

„Naravno da možeš", rekao je opušteno, zagledan u nekakve papire. Puhnula sam i prostrijelila ga pogledom, ali on me nije niti primijetio pa sam mu isplazila i jezik. Začula sam ga kako se hihota što mi je dalo potvrdu da me je ipak vidio. Šetala sam po njegovom novom uredu u restoranu i nervozno lomila svoje prste.

„Ne mogu!", skoro sam viknula. Zastala sam i zagledala se u njega. „Ti mene niti ne slušaš, Lando."

„Naravno da te slušam. Slušam te posljednjih petnaest minuta otkako si stigla ovdje." Zagledao se u mene svojim umirujućim plavim očima. „Doduše, slušam te posljednjih pet dana. Sve će biti u redu."

„Neće biti u redu jer ja ovo ne mogu." Ponovno sam počela nervozno lomiti prste. Danas se restoran otvara i bila sam strašno nervozna zbog toga. Odgovarala sam Landa od toga da ja budem glavna kuharica ovdje, ali me on nije niti slušao. Lando mi je ostvario snove kada me je zaposlio kao kuharicu. Oduvijek sam voljela kuhati i stvarati nešto novo i ukusno. A kada mi je rekao da moram osmisliti novi jelovnik za njegov restoran, mislim da sam se pogubila. Izmislila sam jelovnik, upoznala sam se sa novim osobljem i oduševila sam se novom kuhinjom, a sada, za sat vremena, sve postaje stvarnost. Jer danas je veliko otvorenje i bila sam tako nervozna da sam se plašila kako ću se ispovraćati. Oduvijek sam htjela biti kuharica i sada će se to napokon ostvariti i zato uopće nisam bila sigurna zašto sam ovako nervozna.

„Slušaj me dobro, dušice. Možeš ti to. Ja vjerujem u tebe i strašno sam ponosan na tebe."

„Da?", upitala sam sa knedlom u grlu. Lando se ustao te je došao do mene. Uhvatio me je za ruke te ih je nježno stisnuo kako bih prestala lomiti prste. Njegov dodir je u mene unio željeni mir.

„Da, ponosan sam na tebe. I nevjerojatno si talentirana kuharica i zato jebeno znam da ćeš razvaliti ondje."

„Što ako ti spalim kuhinju?"

„Nećeš jer ja vjerujem u tebe. Trebala bi i ti vjerovati u sebe", rekao je nježno. Pomilovao me je po obrazu pa sam drhtavo izdahnula. Imao je pravo. Ovaj posao je ostvarenje moga sna, a Lando mi je pružio priliku da radim ono što volim, da radim ono što sam oduvijek željela. Mogu ja to. Stvarno mogu i vrijeme je da i sama počnem vjerovati u sebe baš kao što Lando vjeruje u mene.

„Mogu ja to", rekla sam čvrsto. Lando mi se nasmiješio te me je nježno poljubio. Osjećala sam se nekoliko kilograma lakše i nervoza se povukla. Sada sam osjećala samopouzdanje koje je odletjelo od mene kada mi je Lando rekao da me želi zaposliti. Danima sam bila nervozna jer nisam željela biti glavna kuharica, nisam željela sama voditi cijelu kuhinju i svo to osoblje, ali sada znam da mogu. Sada i sama sebi mogu priznati da ja to mogu jer mogu. Više mi ništa ne stoji na putu do ostvarenja moga sna.

„Naravno da možeš. Bit ćeš odlična."

„Hoću. Znam da hoću. Hvala ti što vjeruješ u mene."

„Uvijek, dušice", rekao je tiho na moje usne. Nježno sam ga poljubila. Lando je ovio svoje ruke oko moga struka te me je podignuo na svoj stol. „Imamo li vremena za igru?"

„Naravno da ne, luđače. Moram se ići pripremiti. Ne mogu osoblje ostaviti da sve sami rade."

„Šteta. Baš sam se mislio malo igrati", rekao je promuklo. Tiho sam se nasmijala i strastveno ga poljubila. Mogu si uzeti još par minuta kako bih bila još malo s njime jer ga sigurno neću vidjeti dok ne završim sa smjenom. Morala sam mu dati otkaz u klubu jer ću ovdje raditi i vikendom. Njega je to razočaralo, ali me je shvaćao. Ovo je bio moj san i vrijeme je da uložim cijelu sebe u njega. Blizancima se nije previše svidjelo što više neću raditi u klubu jer je vikend bio naš, ali su se obradovali kada sam im rekla da sam ponedjeljkom slobodna. Srećom, Lando mi je dopustio da radim samo prvu smjenu pa ću imati dovoljno vremena biti i sa blizancima.