Princ tame sa Istoka (Dublin #3)

14. poglavlje

Auto mi se snažno zatresao kada je nešto puknulo pa sam snažno stisnula upravljač i nagazila na kočnicu. Auto se uz trzaj zaustavio. Srce mi je snažno tuklo u prsima dok su mi ruke drhtale. Auti iza mene su trubili pa sam se maknula sa ceste kako mi vozači više ne bi psovali. Drhtavih nogu sam izašla iz svoga auta kako bih udahnula malo zraka. Ruke su mi se još uvijek tresle dok sam hodala oko auta da vidim što se to ustvari dogodilo. Isprva sam mislila da sam nekoga udarila, a onda sam ugledala puknutu stražnju lijevu gumu. Zastenjala sam i rukama prešla preko svoga lica. Nemam rezervnu gumu, a i da je imam, ne znam je promijeniti. Potražila sam svoj mobitel i shvatila da još uvijek drhtim. Mislim da mi je život preletio preko očiju dok sam zaustavljala auto. Blizanci su bili prvo što mi je palo napamet. Najgore od svega je što ih nemam kome ostaviti ako se meni nešto dogodi. Bili smo sami. Pitam se da li bi Daniel pristao da ga stavim kao njihovog skrbnika ako bi se meni nešto dogodilo? Obožavao je blizance i nekako sam uvjerena da bi pristao na to.

Nazvala sam Landa jer nisam sada imala snage tražiti broj od vučne službe. Trebao mi je netko poznat da me zagrli i kaže kako će sve biti dobro. On i Daniel su pokupili klince iz škole dok sam ja odrađivala svoju smjenu u restoranu. I sada sam zapela na cesti sa puknutom gumom. Lando mi se javio nakon drugog zvona.

„Hej, dušice. Nemoj mi samo reći da zoveš jer ostaješ dulje na poslu?"

„Ne, ne zovem zbog toga. Imam problem. Puknula mi je guma, a nemam rezervnu."

„U redu, na putu sam. usput ću pozvati vučnu službu."

„Hvala ti, Lando", rekla sam tiho. Sigurna sam da je čuo nešto u mome glasu jer je izdahnuo i rekao mi da će brzo stići do mene. Naslonila sam se na svoj auto dok je hladan vjetar lagano puhao. Obgrlila sam se svojim rukama dok sam čekala. Mogla sam ući u auto i pričekati na toplome, ali sam odlučila biti tvrdoglava i ostati vani. Zbog proklete gume me je bilo strah sjesti u taj auto. Nikada mi se ovo nije dogodilo. Imam ovaj auto od svoje devetnaeste godine. Kupila sam ga od svoje ušteđevine. Možda ne liči na nešto, ali je bio moj prvi auto i vozio je sasvim dobro sve dok mi sada nije puknula guma. Imala sam tek nekoliko popravaka na njemu, ali nije bilo ništa ozbiljno. Zbog toga sam ga voljela. Nisam morala puno trošiti na auto. I srećom pa blizanci nisu bili sa mnom u autu jer sa sasvim sigurna da bi se prestrašili baš kao što sam se i ja sada prestrašila.

Ugledala sam poznati auto u daljini kako mi prilazi, ali sam ostala naslonjena na svoj auto jer se nisam mogla pomaknuti. Lando je parkirao svoj auto ispred moga i brzim koracima mi prišao. Odmah me je privukao u zagrljaj. Utonula sam u njegovo toplo naručje te sam duboko udahnula njegov poznati miris.

„Dobro si?", upitao me je. Još uvijek sam drhtala, ali nisam bila sigurna da li je zbog hladnoće ili zbog toga što sam još uvijek bila malo potresena. Vjerojatno oboje.

„Dobro sam. Prestravljena, ali sam dobro."

„Treseš se. Zašto nisi ostala u autu na toplome?" Slegnula sam ramenom te ga pogledala. On me je nježno pomilovao po obrazu pa sam nagnula glavu prema njegovome dodiru. Palcem me je lagano draškao po obrazu.

„Nisam se željela vratiti u unutra", rekla sam mu iskreno. On je s razumijevanjem kimnuo glavom te me je nježno poljubio. Osjetila sam kada je zadrhtao pa sam ovila svoje ruke oko njega. Tješila sam i sebe i njega. To je bila samo puknuta guma, ali da nisam uspjela kontrolirati auto, bilo bi puno gore. A imam dvoje klinaca o kojima se moram brinuti i koji bi ostali sami kada bi mi se nešto dogodilo.

U daljini sam ugledala poznati auto za vuču pa me je Lando poveo do svoga auta gdje je bilo toplo. Još me je jednom poljubio pa me je ostavio u toplini svoga auta i otišao do vozača koji je došao po moj auto. Nekoliko trenutaka sam sjedila sama dok mi se nije Lando pridružio. Odmah me je uhvatio za ruku i nježno je poljubio te ju je ostavio u svome stisku. Pustio bi je samo da promijeni brzinu i onda bi je odmah uzeo.