Kratke priče

Pentagram, deo 4.

 – To što govoriš su čiste ludosti, Taro! – Kati okrene očima i odmahne rukom. Denis slegne ramenima.

– Davide? Imaš li ti što reći? – nakon što je provela gotovo cijelo popodne kod Bojane i saznala toliko toga te su zajedno shvatile što se ovdje zapravo događa, ispričala je svima o svemu tome, ali baš kako je i mislila, oni to ništa ne shvaćaju ozbiljno. Kati se odmah izjasnila, Denis nije ništa rekao, ostao je još David.

– Ti znaš da ja ne vjerujem u te stvari, ali vjerujem tebi. Ne govorim da si luda, nešto ti se dogodilo, a ako ja nisam to vidio i doživio, ne znači da nije istina.

– Naravno da joj vjeruješ, pa Bože moj, cura ti je. Ali što god da jest, na nas ne računaj. Ni Denis ni ja nećemo se petljati s nečim tako ludim. Ovdje smo da se zabavljamo, ne da glumimo istjerivače duhova.

– Ovdje živi nešto veoma zlo Kati, u onom grobu su kosti ubojice koji je ubio sve žene iz svoje obitelji, mlada žena isto je ovdje ubijena, a tko zna koliko njih također. Na onom sranju od pentagrama netko je prinosio žrtve vragu, ubijao nedužne, a tebe baš briga?!

– Ja sam živa, to je bitno. Zaboli me za masovne ubojice koji su pod zemljom više od pola stoljeća. Tamo im je i mjesto.

– Njegove kosti jesu, ali njegova zloba itekako je živa. – Kati okrene očima, a Tara korakne unatrag kada iznad Katine glave ugleda crnu maglu kako se skuplja.

– Kati... – David skoči unatrag psujući, Denis vrisne. Kati digne pogled gore pa vrisne i sama kada shvati što lebdi iznad nje. Potrči prema Tari, a crni se dim formira u nekakav oblik. Pruža dvije ruke prema njoj sikćući.

– Ti si moja....– glasan vrisak svih prisutnih odjekne kroz drveće, krenu trčati natrag u kuću, ali ruke od dima zgrabe Kati za noge, povuku je dolje i ona padne udarajući glavu o stubu.

– Katiiii!!! Kati!! Pusti je! Pusti je, demonu! – Denis i David vraćaju se pokušavaju izvući Kati iz tih mračnih ruku, ali glasan smijeh prolomi se kroz zrak u trenutku kada crna magla sasvim obavije Katino onesviješteno tijelo i nestane putem u šumu. Tara se trese na stubama, David i Denis potrče za dimom, ali gotovo je, ničeg više nema, samo šuma i prazan put.

– Odveo ju je. Odveo je Kati... – Tara se ljulja obgrljena rukama dok suze kaplju s njezina lica. – Moramo... Moramo joj pomoći. Moramo...

– Zvati policiju. Policiju, odmah. – Denis vadi mobitel i okreće broj policije. Signal je slab i jedva uspijeva nešto reći od šoka, a oni ga uopće ne čuju kako treba. David se spušta pokraj Tare umirući od straha.

– Što da radimo? Što je ovo, jebote?!

– Pentagram. Moramo... Moramo ga... Uništiti. Bojana... Ima slike... – ne može govoriti jer je nazočila užasu kakvom se nikada nije nadala. – U tome spazi kako Bojana trči prema kolibi.

– Jeste li dobro djeco? Čula sam vaše vriske! – Tara skoči sa stuba pa se baci Bojani u zagrljaj.

– Odvelo ju je. Odvelo je Kati.

– Tko? Kako misliš odvelo je? Ne razumijem.

– Demon. Crna masa, odvela je Katarinu... Baš kako je... – i tu stane usred rečenice jer iza Bojaninih leđa Tara ugleda utvaru. Utvaru koja sada ima svoje ime, Anu koja pokazuje rukom u smjeru šume.

– Uništi ga Taro! Spasi me. Spasi sve nas. Vatra. Razbij. Spali. – Nepovezane riječi guraju niz Tarina leđa lavinu hladnog znoja. Od drhtaja svog tijela ne može se koncentrirati. – Molim te.– Kada čuje kako je utvara moli, samo sklopi oči.

– Znam gdje je vaša tetka Bojana. Gdje je još tko zna koliko žena i gdje je Kati. Moramo brzo djelovati i pomoći im. Pomoći Kati dok nije prekasno.