Kratke priče

Crveni miris ljubavi, deo 1.

– Hajde, ne plaši se više. Zdrava si ponovno. Samo se otisni u zrak i leti. – Pružam dlan još više, ali malena sjenica odbija otići. Otkako sam ju našao ispod drveta u dvorištu zgrade slomljenog krila, njegujem ju i liječim. Sada je njeno krilo pravilno zaraslo, istina neće biti kakvo je bilo, posljedice lomljenja koščica osjećat će vjerujem duže vrijeme, ali sprema je za let. A, ona to uporno odbija već pola sata. Ne želi mrdnuti s mog dlana, pa ovaj put odjustajem. Krenem da je unesem nazad u stan, a onda spazim bijeli kombi za selidbe kako se zaustavio ispred zgrade. Iz njega iskoči vozač, a zatim se druga vrata otvore i jedna zaista prelijepa žena iziđe van, lagano spuštajući nogu na stubu kombija, pa zatim na beton. Rekao bih da joj je preko četrdeset, mada ne mogu procijeniti na prvi pogled, ali ono što mi privuče pažnju pri pogledu na njeno lice jeste cjevčica koja ide iza njenog uha sve do nosa i tu završava. Kako se okrene na leđima joj je ruksak iz kojeg viri malena boca s kisikom.

– Koja vrata gospođo Sandra?

– Broj šest. Samo pazite na kutije sa staklom molim vas – kaže vozaču, pa se u tom trenutku okrene prema meni. Istina starija je od mene vjerujem skoro duplo, ali ja evo stojim i ne dišem, jer ne mogu da skinem oči s nje. Blago se nasmiješi pa krene prema zgradi prolazeći pored mene. Uspijem se dozvati k sebi, pa krenem za njom.

– Oprostite... Je l' se vi to useljavate u stan broj 6?

– Da – kratko odgovori.

– Ja sam odmah pored vas. Naši balkoni su... Pa, jedan pored drugoga. Davor... – kažem i pružim joj ruku prebacujući malu sjenicu u drugu. Ona ju spazi, malo zastane, aliuzvrati pozdrav.

– Sandra... – pogleda u pticu, pa se nasmiješi. – Lijepa je – pruži prst i dodirne je po malenoj glavici.

– Imala je slomljeno krilo. Izliječio sam ju, ali ne želi otići. Pokušao sam je natjerati da odleti, ali ne želi.

– Učinit će to kada osjeti da je dovoljno jaka. Da se vine u nebo i da se odvoji od svog spasitelja – kaže kratko, a zatim nastavi hodati prema ulazu u zgradu ostavljajući me iza sebe da dišem i hvatam zrak. I samo tako stojim ne znajući zašto se ja borim za zrak kad je očito ona ta koja ima poteškoće s disanjem.

*****

– Ostavi to i sjedni da jedeš. Ja ću sve raspakirati, teške stvari ću ti prevući, a ti poslije možeš te sitnice sama da slažeš. Imaš još tri dana godišnjeg pa možeš polako. – Ana me potjera da sjednem, nakon što je Niko iz firme za prijevoz i selidbe sve moje stvari iznio iz kombija i unio unutra, a ona došla da pomogne i donese ručak jer ja nisam uspjela ništa ni naručiti, a kud spremiti.

– Kakvo ti je susjedstvo? Ima li kakvih zgodnih samaca u našim godinama?

– Ne znam. Tek sam stigla. Upoznala sam mladića koji živi na drugom ulazu, ali su nam stanovi jedan kraj drugoga.

– Znači i zidovi i balkon i sve?

– Pa po nekoj logici da. Zove se Davor – kažem i odsječem komad mesne štruce koju je donijela pa ga skupa s komadićem kruha strpam u usta.

– I?

– I što?

– Pa kakav je? Što kaže?

– Pa, što ja znam? Upoznala sam ga i vidjela na nekoliko minuta.

– Je l' zgodan? Koliko je mlad?

– Zaboga ženo!

– Dobro, de, zaboravi da sam pitala! – povuče trosjed malo više uz zid, pa male, okrugle stoliće privuče bliže njemu. – Evo, odlično je ovako. Trebam li ti krevet pomjerati? Je li na dobrom mjestu? Feng shui i sve to?

– Dobar je. Ne moraš ništa dirati. Srećom su ga ostavili skupa s ovim namještajem jer zbilja ne znam kako bih dovukla sve to ovdje.

– Ovo je drugi kat nije to toliki problem.

– Nije tebi. Ti ne vučeš bocu s kisikom na leđima 24/7.

– Voljela bih da to jednom prestane.

– I ja, ali neće. Tako je kako je.

– Mrzim tvoju Kroničnu opstrukciju bolest pluća, bla, bla koja ti uzrokuje Hipoksiju. Tebe volim, ali tvoju bolest mrzim. Sprečava te da živiš punim plućima. Doslovno. Udaljila si se od svega i svih. Nisi toliko stara da se zavučeš u kukuljicu, a ti to činiš već godinama. Trebala bi malo više živjeti. Zaboraviti ponekad da ti treba pomoć s disanjem i samo živjeti kao normalna žena.

– Ja nisam normalna žena.

– Treba ti frajer.

– Frajerima ne trebaju žene poput mene.

– A, što ti to fali molim lijepo? Pametna si, lijepa, zgodna, imaš svoj posao u kojem si odlična, krov nad glavom. Samostalna si dvadeset godina usprkos svojoj bolesti.

– Muškarci me zaobilaze, a i oni što me nisu zaobišli nestali su odmah nakon što bi dobili ono što su htejli. A htjeli su da vide kako je to spavati sa oštećenom ženom.

– Ti nisi takva žena.

– Ali nisam ni ona koja bi nekome trebala. – Ana priđe pa poklopi moju ruku svojom. – Nemoj odustati od sebe. Od snova o sretnom životu. Ti to zaslužuješ. Zaslužuješ čovjeka koji će te voljeti usprkos tvojoj bolesti. Zbog kojeg ćeš jednog dana prodisati toliko dobro da tvome tijelu više neće trebati kisik. Hranit će ga ljubav.

– Mislim da trebaš prestati čitati romanse. Previše si u tome.

– Ne diraj mi romanse nikada ih se neću odreći. A, ni ti se nećeš odreći ni svojih godina, ni svoje ljepote, ni svega što jesi i dat ćeš šansu prvom frajeru koji ti da kompliment, jesmo li se razumjele?

– Nečekat ćeš se.

– Imam vremena. – Dohvati vino sa kuhinjskog stola i naspe nam u čaš pa svojom kucne o moju. – Za novi stan i nove početke!

Hipoksija (lat.hipoxia) je stanje smanjene količine kisika u stanicama i tkivu što uzrokuje poremećaj u fukcioniranju organa, stanica i cijelog sustava tijela. Uzrok su joj opstrukcijske plućne bolesti.(KOPB)