Kratke priče

Crveni miris ljubavi, deo 4.

Gledam u krupne crvene cvjetove koji su se u slapovima spustili ka dolje iz nove saksije u koju sam ih onomad presadio. Pazio sam na njih, njegovao ih, davao im prihranu i uspio ih vratiti u život. Nisam Sandri ništa o njima govorio, hoću da joj ih odnesem danas, da je iznenadim i da je usput pozovem na večeru.

Da, trebao bih to uraditi, trebao bih ju odvesti na romantičnu večeru uz svijeće i reći joj koliko mi je promijenila život kada se u njemu pojavila i da ovo što osjećam prema njoj nisam osjetio prema nijednoj svojoj bivšoj djevojci. Da, jasno mi je da je razlika u našim godinama poveća, ali ne tiče me se. Jasno mi je da se ona zbog svog zdravstvenog stanja ne želi niko- me dati, da vjeruje da nikome ne treba žena poput nje, ali ja za ovih mjesec dana koliko sam s njom proveo tvrdim da itekako treba; da treba meni. Ona me razumije, slažemo se u toliko mnogo stvari, s njom mogu podijeliti ono što sa drugima ne mogu. Vrijeme koje smo proveli skupa učinilo je da shvatim zašto sam prvog dana kada sam je video ostao stojati vani boreći se za zrak. Ostao sam jer je moje srce osjetilo nešto što nikada do sada nije i nije znalo kako da se ponaša. Izbilo mi je sav zrak iz pluća, to nešto, za što sada posve sigurno znam da je bila ljubav na prvi pogled.

I svaki naredni dan dokazivao mi je da jest moguće zaljubiti se u nekoga u roku od odmah, a da o njemu ne znaš skoro ništa. Kako sam je upoznavao osjećanja u meni su rasla i sada više nema što da razmišljam. Zaljubio sam se u nju kao u nijednu ženu nikada. I ne zanima me razlika u godinama između nas, ne zanima me njena hipoksija, da bio bih sretniji da je nema, jer onda bi ona bila sretnija, ali i s njom i bez nje volim sve, baš sve na Sandri Livaj i to ću joj danas i reći.

– Što ti misliš malena, je li vrijeme da joj kažem ili bih trebao čekati još malo? – ptičica doskakuće do mog pruženog dlana, popne se na njega i pogleda me. – Da i ja mislim da ne treba da čekam. Reći ću joj pa makar me nabila nogom u dupe. – Mala ptica zacvrkuće, protrese se, razvuče krila pa me još jednom pogleda. – Zbilja? Spremna si? – pitam, a ona stane na vrh mog dlana. Pružim ga naprijed prema otvorenom nebu, a ona bojažljivo zamahne krilima, uzleti i poleti visoko. – To, tako je, samo leti malena, svijet je tvoj! – viknem gledajući za njom, a onda začujem pljeskanje od dolje. Pogledam i vidim Sandru kako stoji na istom onom mjestu gdje sam je prvi put vidio. Ondje gdje mi je rekla da će ptica odletjeti kada se osjeti spremnom da napusti svog spasitelja. Kroz glavu mi prođu sve njene riječi o ptici i meni i shvatim da je malena sjenica osjetila da je vrijeme da me napusti jer sam i ja shvatio da želim u svom životu nekoga koga ću voljeti i tko bi mene mogao voljeti isto.

– Bravo Davore! Otišla je. Uspio si! – vikne mi uz radosno dizanje ruku.

– Dolazim k tebi za dvije minute, moram ti nešto donijeti je li to ok?

– Jeste. Idem gore pa dođi – mahne mi i krene u svoj ulaz, ja se malo upristojim, bacim još jedan pogled u ogledalo, duboko udahnem pa uzmem saksiju s cvijećem u ruke.

Idem stazicom od mog ulaza do njenog, kad ispred mene izleti debeli pas gospođe Barbare koje joj se redovito otkida sa uzice. Nastavi trčati mlateći jezikom, a vrisak koji dođe iz Sandrinog ulaza sledi mi krv u žilama. Ostavim cvijet sa strane pa potrčim unutra. Ostanem šokiran prizorom, Barbara kleči na dnu stuba ispred Sandrina nepomična tijela, dok njezina torba s bocom leži uz zid. Cjevčica je pokidana i povlači se po pločicama poput mrtve gliste. Guram Barbaru i pokušavam osvijestiti Sandru.

– Sandra? Sandra molim te... – drmuckam ju, ali bezuspješno. Ruka joj stoji u nepravilnom položaju, ne bih smio da je diram, ali ne mogu je ostaviti ovako.

– Zovite hitnu Barbara! Brzo, brzo ih zovite! – ona stavlja mobitel na uho uznemirena i plače.

– Pas ju je oborio. Pala je niz stube. Zapetljao joj se oko nogu. Udarila je glavu. Ti si doktor pomozi joj!