Kratke priče

Pentagram, deo 3.

Jutro je Taru i Davida dočekalo budne. Pričala mu je o snu u kojem je i on sudjelovao i bio negativac i čudovište koje ju je htjelo odvući u tamu, a on, iako ne vjeruje u sve to što ona govori, ipak ne može ostati hladan i prazan na njezine suze i strah. Uvjeravao ju je da je sve to samo posljedica tog straha koji ju je obuzeo i da će prestati ako više ne bude mislila na to. Ispričao se što je dirao to smeće, ali ona je osjećala da je otvorio ne samo običnu kutiju nego svojevrsnu Pandorinu i oslobodio tko zna što iz nje.

Nije se baš dobro osjećala prijepodne, što zbog neprospavane noći, što zbog snova koji su bili stalno u njezinoj glavi kao da ih iznova proživljava. David je onaj koji je čačkao vraga, zašto je ona nagrabusila? Zašto ona osjeća posljedice toga, a nije ništa loše učinila? Odbijala je priznati da je istina ono što joj je baka rekla kada je napunila šesnaest. Da je posebna i da pripada onim ljudima koji mogu vidjeti duše umrlih i zatočenih u tami patnje i bola. Nije željela vjerovati u to, nije to tražila ni priželjkivala. Kažu da ako ne želiš i ne prizivaš, neće ti se dogoditi, pa ona nikada nije. Niti je ikada imala ovakve osjećaje kao sada.

Kada su Kati, Denis i David odlučili prošetati kroz šumu do mjesta na kojem su jučer pronašli grob i pentagram, ona je ostala u brvnari. Nije željela opet biti ondje, a na njih se prilično glasno izvikala upozoravajući da ništa ne diraju i ne pipaju. Znala je da je Kati i Denis nisu shvatili nimalo ozbiljno, ali Davidu nije bilo baš svejedno, ipak ju je volio i osjećao se loše jer je on očito kriv što se ona tako loše osjeća.

Kada su otišli put šume, sjela je na stolac, nasula si vinjak u čašu i povukla dim svoje električne cigarete. Zabacila je glavu unatrag i sklopila oči.

– Pomozi mi... Pomozi mi...– u glavi je čula tihi glas. – Pronađi me, spasi me iz tame! – Stegla je glavu rukama.

– Ne mogu. Ne želim. Odlazi! Nađi nekog drugog.

– Nema nikog drugog.– Kada je to čula, skočila je na noge jer joj je postalo jasno da te misli nisu u njezinoj glavi, nego da joj se utvara oku nevidljiva izravno obraća. Uplašila se. Zastala na trenutak, a onda kao da je dobila neki udar hrabrosti ili ludosti, vrag bi ga znao, stegla je šake i krenula prema kući u kojoj je bila u snu. Nije znala što uopće radi kada joj je ruka nekoliko puta udarila po drvenim vratima. Očekivala je da se otvore kao u snu uz škripu i jauk, ali otvorila su se normalno povučena rukom žene u ranim pedesetima. Tara je ostala nijema par trenutaka, a onda prozborila pozdrav.

– Kako mogu pomoći? – Žena je upita uz osmijeh.

– Ja, ovaj... Oprostite mislila sam da je kuća prazna. Zapravo, oprostite, ne znam zašto sam ovdje. – rekla je, a onda krajem oka na malenom zidiću od drveta iza žene ugledala uramljenu sliku. Srsi joj prođu tijelom. – Oprostite, vi živite ovdje?

– Da. Već dugo godina.

– Ovdje, daleko od svih? Sami?

– Volim samoću. Pomaže mi u koncentraciji. Ja sam, znate, pisac i mi smo malo čudni, cijenimo tišinu i mir.

– Oprostite što sam vam ovako upala, odsjeli smo u kolibi naprijed, ali... – Nadviri se pa još jednom pogleda sliku. – Smijem vas nešto pitati?

– Naravno.

– Ona slika... – žena se malo pomjeri u stranu – Ta slika, ta djevojka... Tko je to? – Žena korakne unutra, pa uzme ram u ruke.

– To je Ana. Moja tetka.

– Tetka? Vaša? Kako mislite vaša t...

– Ana je umrla mlada. Zapravo, nestala je. Nakon nekoliko godina traženja, proglasili su je mrtvom, ali njezino tijelo nikada nije pronađeno. – Tara poklopi usta rukama.