Kratke priče

Crveni miris ljubavi, deo 2.

 – O svega mu! K vragu! Zar si morala pasti? – glasan tresak i zvuk razbijanja potjeraju me da iziđem na balkon i pogledam dolje. Vidim veliku saksiju razbijenu u sto komada, zemlja rasuta svuda po betonu, a crveni cvjetovi izlomljeni poput mrlja krvi leže pomiješani sa crnilom zemlje. Skrenem pogled na susjedni balkon i sretnem se sa očima moje nove susjede. Njezin izraz lica je baš onako ups nije bilo namjerno, pa prvo samo slegne ramenima, a onda progovori.

– Samo se srušila. Samo sam ju na trenutkak pustila da prihvatim vješalicu i puf.

– Srećom nije nikoga poklopila.

– To je to. Odustajem od cvijeća. Balkon će mi biti prazan i jadan. I moram sići dolje da počistim dok netko nije naišao.

– Ponijet ću vreću da možeš to sve strpati pa ti pokažem gdje su kontejneri. – Jesam se ja to upravo ponudio susjedi da joj skupljam smeće i vodim turu do kontejnera? Jesam li izludio načisto? Ona ništa ne odgovori samo se blago nasmiješi pa krene unutra.

Siđem dolje prije nje, pa je dočekam na mjestu zločina. Jadni crvenu cvjetovi. Žile su im ispale vani, mnogo ih je slomljeno, ali nekoliko grana sa bujnim cvjetovima još se uvijek dobro drže.

– Jake ste vi. Preživjele ste pad s drugog kata, za vas još ima nade.

Ona priđe, pa tužno pogleda u krš držeći malu lopaticu i metlicu u rukama.

– A baš sam ju voljela. Ali kao i sve moje ljubavi i ova je trajala kratko. Čak ni Sulfriniju ne mogu zadržati.

– Žao mi je zbog tvog gubitka. Vidi... – pokupim sa betona ostatke biljke. – Možda je možemo spasiti.

– Ma nema tome spasa. I da nije pala sigurno bi sama od sebe uvela kada bi shvatila da je osuđena na život sa mnom.

– Nemoj tako govoriti. Netko bi mogao čuti i pomisliti da si neka loša osoba.

– Pa možda i jesam. Ne poznaješ me. Možda si i ti. Tko zna. – Pogledam je dignute obrve. – Da, to vjerojatno nije točno.

– U pravu si, nije. Istina, tek smo se jučer upoznali, ali mogu samo pogledati osobu i znati da li je loša ili nije. A, ti Sandra nikako ne možeš biti loša. Zapravo mislim da si jednako dobra koliko si lijepa. – Nasmije se i krene čistiti rasutu zemlju. Ja sklopim oči jer shvatim da sam upravo ovoj ženi rekao da je lijepa i uplašim se na trenutak njezine reakcije, pa brzo promijenim temu. – Kako si spavala prvu noć u novom stanu? Nadam se da te moje hrkanje nije probudilo. Zidovi su ovdje veoma tanki ako si primijetila.

– Ne. Mislim nisam čula nikakvo hrkanje.

– Možda i ne hrčem. Nemam pojma, spavam sam, pa mi niko ništa ne govori.

– Malo si mlad da bi spavao sam – kaže, pa odmah obori pogled. – Oprosti, nisam mislila ništa...

– Ne, u redu je. I istina. Jesam. Dečki u mojim godinama odavno ne spavaju sami, nego im svako veče druga cura grije postelju. Nisam baš za to.

– Oh, dobro. – Pogleda me na onaj način kojim mi govori šteta, voli dečke.

– Ne, nije to što misliš. Nisam gej, samo nisam za drugu curu svaku noć to je to. – Ne kaže ništa samo krene trpati smeće u vreću koju držim raširenu. Uzme cvijet pa stegne usne.

– Nemoj ga baciti. Daj ga meni da ga probam spasiti. Stavit ću ga u novu posudu, možda se oporavi.

– Jesi ti nekakav cvjećar Davore?

– Ne, nisam. Ali uskoro ću biti veterinar.

– Zaista? Veterinar? To je zbilja lijepo.

– Da. Malo sam kasnio sa ispitima, ali evo u dvadeset i sedmoj ću dobiti svoju diplomu. – Ona obori pogled kao da joj moje godine vrate neko sjećanje koje je po izrazu njenog lica veoma tužno.

– Ja sam u tvojim godinama već bila razvedena. – K vragu!

– Žao mi je.

– Neka ti ne bude. Nisi ti kriv. S mojom bolesti se teško nositi nekome tko je nema. Niti je želi razumjeti. Niti me dovoljno voli, da zna da ja nisam samo moja boca za kisik. Da sam živo biće, da funkcioniram najbolje što mogu i da grabim kroz život boreći se, tako da...

– Sada mi je žao zbog toga što te bivši muž gledao kao nekoga s kim on ne može dijeliti život zbog zdravstvenog stanja. Ne vrijedi li u braku ono u dobru i zlu, zdravlju i bolesti?

– Očito ne. – Krenem s njom do kontejnera, pa otvorim da ubaci vreću.

– Ovo je malo smrdljivi dio zgrade, ali dvorište je lijepo. Imamo klupe i maleni stol gdje možeš sjesti ispod drveta, ako budeš željela.

– Hvala ti Davore. Ne vjerujem da ću sjediti ovih dana imam ih još dva slobodna, pa ću ih iskoristiti da sredim stvari u stanu, prije nego se vratim na posao.

– A, gdje radiš, ako nije tajna?

– Ja sam knjigovođa u „Iskri". Preselili su ured u Nazorovu, a meni je to super dobro došlo, jer sada kada sam ovdje mogu pješke na posao. Kako ne vozim, mnogo ću uštedjeti i na taksiju i gradskom prijevozu.

– Onda lijepo možemo izjutra skupa na posao.

– Nisi li rekao da završavaš studije?

– Jesam, ali moram živjeti od nečega. Radim kao pomoćnik u nastavi djeci u Centru za odgoj. Istina samo prvu smjenu, i još vrlo kratko jer je kraj školske godine blizu, ali taman ću uspjeti sve uklopiti. Kako me posao već čeka u jednoj od privatnih veterinarskih stanica, po završetku ću krenuti s poslom. Neću biti gladan.

– Mislim da ti to sebi nikako ne bi dopustio.

– Dobro misliš. – Sjaj u njenim očima popraćen osmijehom u jednom trenutku zagrije mi dušu na način meni do sada potpuno nepoznat. Zvuk mobitela me trgne, a ona se ispriča i kaže da se mora javiti. Udalji se malo, a nakon razgovora mi zahvali za pomoć i kaže da mora ići. Ostanem ondje držeći slomljeni crveni cvijet u rukama, a onda se pokrenem da ne gubim vrijeme i pokušam spasiti to života što je u njemu ostalo.

****

Uspjela sam srediti većinu stvari, ostala je još moja odjeća, obuća i polica s knjigama. Kako nije velika kao prošla koju sam imala morat ću smisliti kako da ih sve naguram, a da izgledaju dobro. Umorna, svježe okupana, sa još uvijek malo vlažnom kosom izvrnem se u krevet i samo sklopim oči. I kako ih sklopim pred njih iza spuštenih vjeđa ugledam Davora. Ugledam tog mladića kako drži u rukama ono moje stradalo cvijeće i sve što smo izgovorili krene mi letjeti mislima. I onda u jednom trenutku shvatim. Rekao mi je da sam lijepa. O, moj Bože!

– Prokletstvo Ana! Pa prokletstvo i ti i tvoje dat ćeš šansu prvom koji ti da kompliment! Nema šanse. On je previše mlad. I ne bih to mogla. Ne, ne. – Razbijam misli u glavi, a onda s druge strane zida začujem zvuk gitare. Melodija je predivna i jednostavno me natjera da ustanem priđem zidu i na njega naslonim i uho i dlan kao da pod njim mogu osjetiti note i tonove koje svira. Počinjem da pjevušim u sebi i shvatim da je to pjesma Divljih jagoda, Jedina moja. U nekom trenutku dok zaneseno slušam pomislim u sebi da li ju je on posvetio nekome? A, onda sasvim neočekivano za mene poželim da nije i da je to samo pjesma, da mu ništa ne znači. I shvatim da to meni znači da sam poludjela.