Više od prijatelja 🔚

20

    Nije da sam se prvi put probudila pored njega, desilo se to mnogo puta, ali sada je nekako skroz drugačije. Zbog onoga što se dogodilo između nas, zbog onoga što se događa u meni, zbog mnogo toga. Ležim pored njega i gledam ga dok spava, a kroz glavu mi leti milijun stvari. Mozak mi je jedna velika vaga koja ravnomjerno važe za i protiv, dobro i loše iz svega ovoga. Da makar jedna strana malčice više prevagne bilo bi mi lakše, znala bih gdje ću, ovako sam baš kao i ta vaga totalno u ravnini. On nije. On jednostavno ima samo jednu stranu – stranu koja kaže da nas dvoje po svim zakonima svijeta treba da budemo par. Svi to kažu. Moja rođena majka to kaže. Svi koji nas poznaju to govore, pa što je onda sa mnom?! Osjećam da želim, hoću da želim, htjela bih biti sasvim ludo opuštena i ne gledati na ništa drugo oko nas i ne brinuti, ali jednostavno ne mogu. Taj neki strah u meni me lomi, ne da mi da dišem, guši me i ključa unutar mog tijela. Predati se njemu u ruke sinoć bilo je nešto najljepše što sam učinila i osjetila u životu, tijelo mi je konačno našlo svog para, onoga s kojim je savršeno kliknulo, pa što je onda ovo? Nešto jednostavno blokira. Što ako ne uspijemo? Jedno je to što smo toliko dugo prijatelji koji žive na istom katu, koji dijele dobro i loše, uspone i padove, tajne i maštanja, a sasvim drugo ovo što smo noćas podijelili. To je neka potpuno druga vrsta osjećanja koje je ujedno i divno i plaši me. Nisam nikada osjećala ovako nešto prema nikome, a pošto je Zane u pitanju još mi je teže sabrati se. Iako sve u meni važe i razmišlja, sve isto tako i osjeća da je ovo potpuno u redu i da treba da se smirim i pustim da sve ide kako je krenulo. Jesam, prokleto sam zaljubljena u mog najboljeg prijatelja i to mi je sada sasvim jasno. I jasno mi je da on osjeća isto. Mogu li ja ovo? Mogu li konačno nakon toliko dugo vremena reći sebi da sam pronašla drugu polovinu duše? Da sam bila slijepa kraj zdravih očiju i nisam vidjela da je on cijelo vrijeme tu, preda mnom? Da zbilja nema i neće biti nikoga kao što je on, da me tako poznaje, da me trpi i nikada, ali baš nikada nije imao svađe ni razmirice sa mnom. Na njega se uvijek mogu osloniti, on je zaista predivno biće. Ispod te fasade frajerčine, zapravo je samo jedna cijela, čista, predivna duša. Duša koja me želi.

Nježno mu poljubim vrh nosa, izvučem se iz kreveta i ustanem. Priđem prozoru vidim da su ulice raščišćene, pobogu koliko je sati? Dohvatim telefon na kojem je gomila poruka. 7:35 je na satu. Mama zabrinuta da me nije gdje zatrpalo, Darcy paničari jer ne zna što je s nama. Jordan kaže da mu je žao što smo zaglavili, ali da razumije i hoće svejedno da se vidimo čim uzmognem. Anabell također u brizi da li smo uspjeli izići iz Hobokena prije oluje i još jednom oduševljena načinom na koji sve odrađujemo.

– Zane... – drmnem ga lagano, on se promješkolji. – Zane, hajde pospanko moramo ići. Očistili su ceste. – nešto promumlja i krene se okretati na drugu stranu. – Hej, nemoj, hajde... O majku mu! – cijuknem kada me povuče za ruku pa presavije preko kreveta. Odjednom sam ispod njega, njegova mi kosa padne po nosu dok mi utiskuje poljubac u donju usnu.