Ameya i Zane prijatelji su nekoliko godina. Jedno drugom uvijek su sve što zatreba. Njihovo prijateljstvo je veliko, brinu jedno o drugom, rade skupa, žive na istom katu. U moru djevojaka koje mijenja kao čarape Zane ne nalazi onu koja će u njemu pr...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
O svega mu koliko je sati? Otvaram oči osjećajući na njima kilograme nekog tereta. Koliko sam popila sinoć sam Bog zna. Uspijem se dozvati sebi, a onda pored te iste mene ugledam golišavo tijelo kako nepomično leži. Isuse, jesam li nekoga ukokala sinoć? Dignem pogled ka njegovu licu, odahnem. Živ je i diše. I lijep je. O, k vragu, baš je lijep. Kako sam pokupila ovog komada iskreno pojma nemam. Što se sve ovdje sinoć dogodilo, ne znam ni to, imam totalni black out prošle noći. Prokleti Zane i njegovo miksanje žestica. Čudi me što sam uopće živa. Gledam lijepog muškarca koji spava u mom krevetu i pokušavam negdje u cijelom tom kaosu u glavi prizvati njegovo ime.
– Jake? Josh? Jeremy? – k vragu nije ni jedno, ali jeste nešto slično. Dok pokušavam prizvati prošlost, on se promješkolji i otvori oči.
– Dobro jutro ljepotice – kaže, pa se nasmiješi. Red biserno bijelih i tako savršeno poravnatih zuba bljesne mi pred očima. Koliko sam popila garant smrdim kao močvara, radije ne bih ni zucnula.
– Jordan! – kao grom me pogodi sjećanje na ime ovog ljepotana.
– O, lijepo sjećaš mi se imena. Vjeruj mi ne bih se ljutio da se ne sjećaš. Imena. Ali, da znam da se ne sjećaš onoga što se dogodilo, to bi me već povrijedilo. – k vragu, vražjem, nemam pojma što se dogodilo. On me gleda psećim pogledom, da li da slažem ili da pobjegnem? Pa kud da pobjegnem ovo je moj stan?!
– Ja, ovaj...
– Zbilja? Hej, ma šalim se. Nisam mislio ozbiljno. Oboje smo bili nacvrcani, sve je ok i ako se ne sjećaš. Meni je bilo lijepo. Iskreno volio bih to ponoviti. Ako si za.
– Ovaj, pa, ne znam, mislim... – on ustane, pa navuče hlače koje pokupi s poda.
– U mobitelu ti je moj broj. Kada ti zatreba društvo javi se. Bez obaveza, baš onako kako si rekla da voliš.
– Sorry ako sam sinoć bila kreten. Inače nisam. Mislim, miješanje žestice me odvali od razuma.
– To svakoga odvali od razuma. I onaj tip s kojim si pila... Zane?
– Što s njim? – pitam, on se samo nasmiješi.
– To ti je prijatelj?
– Da. Stanuje preko puta. Poznajemo se godinama.
– Ah, ok, ako je tako. – ustanem pa se omotam u pokrivač.
– A, što ne bi bilo tako?
– Ne znam. Imao sam utisak da ste malo...
– Malo što?
– Nešto više od prijatelja? – koji vrag?
– Ne, nismo.
– Ok. Moja greška – obuče se do kraja pa pogledom potraži kupaonu. – Mogu li?
– Naravno. – ode u kupaonu, čujem vodu, pa priđem prozoru. Brooklyn je budan, ulice prekrivene snijegom zagrlile su cijeli grad. Vani je živo iako je hladno, ovaj grad živi i ne spava. Bogu hvala pa danas ne moram na posao, mogu da se umotam u pokrivač i ostanem unutra cijeli dan.
