"STRONG"

*Fashback*
"Vrijeme je,moraš krenuti"-rekla je tiho.
"Zašto ne mogu ovdje"-pitala sam gledajući kroz prozor.
"Znaš i sama,ovako je bolje za sve.Moraš sad sama u nove pobjede."-dodala je.Prišla mi je i primila me za rame.
"Okreni se"-reče.
"Bolje za sve,bolje za sve vas,samo ne za mene"-rekla sam pokušavajući smiriti se.
"Hazar,molim te ovako je najbolje.Shvatićeš šta je život,i krenuti sama,sama ali hrabro i jako"-dodade.
"Idem,uredu,shvaćam,odvajate me od onog što najviše volim.Preboljet ću odlazim."-rekla sam gledajuci ju u oči.
*Kraj flashback*
Eto,otišla sam.
Dvije godine sam ovdje.Ovdje u paklu.Svaki dan,gorim.Gorim i žudim za njim.Za Istanbulom.Djetinjstvo tamo provedeno nikada neću zaboravit.Tokom dvije godine samo sam dvaput otišla u Istanbul.
"Hazar,zakasnit ćeš,krenk više"-čula sam Pejkerin glas..
"Idem"-rekla sam bezvoljno.
Polahko izazim iz kuće,te je zaključajem.
Ulazim u svoje auto sa Pejker i krećem.Vozile smo se 15-minuta.
"Hazar,promašila si mjesto na koje sam trebala izaći"-rekla je Pejker gledajući zbunjeno u mene.
"Oprosti,molim te,vratit ću se"-rekla sam.
"Nema potrebe,prošetat ću nije daleko-rekla je te polahko izašla iz auto.
"I čuvaj se"-dodala je Pejker te krenula prema fakultetu.
Polahko sam vozila,slušala muziku.Stala sam.Danas ne mogu na predavanja,ne ovakva.Pomislila sam.Parkirala sam auto na prvo parkiralište.Idem do parka.
Šetala sam Londonskim ulicama,neosjećajući nikakvu ljubav prema njima,samo silu i mržnju.
Polakho sam stigla do parka.
Sjela sam na prvu klupu.Imavši pogled na malo jezarce.
Ovo je jedino mjesto,u kojem nađem utjehu,u ovom Londonu.
Razgledala sam okolo,očekivajući neko čudo.Očekivajući Istanbul a ne ovaj pakao..
Pogledala sam u nebo.
"Sad shvatam da je djetinstvo bilo samo jedna divna bajka"-rekla sam spustivši pogled na pločnik kraj klupe.
"Djetinjstvo se može i dalje živjeti,bez obzira na godine"-čula sam muški glas iza sebe.
Okrenula sam se naglo.Pomislivši je li to neko meni.Srela sam se za najljepšim muškarcem na svjetu,sa najljepšim očima na svjetu.Sa najboljim bratom na svjetu.
"Mrgude,što me tako gledaš"-pitao je sjedajuci do mene.
"Yavuz,ti...što..ti radiš.Odakle ti ovdje?-prekinula sam samu sebe protipitanjem.
"Nisam mogao izdrzati,morao sam doći"-rekao je zagrlivši me.
"Nedostajao si mi"-prošaputala sam u njegovom zagrljaju.
"Ti si meni više"-rekao je.Obje smo se zasmijali.Jednostavno,od sreće......
Znala sam doći će.Ne moze on bez svog mrguda.Ali izgleda da nije došao sam......

MALI KRATKI UVOD.
U FLASHBACKU ONA RAZGOVARA SAM MAMOM.KAKO MORA NAPUSTITI ISTANBUL,ZBOG ŠKOLOVANJA.