U Isidorinim očima🔚

11.

Otišli smo na jezero idućeg dana, išli smo na brdo dan poslije, hodali smo gradom uzduž i poprijeko satima u krug dečki i ja  i svi koje bi pokupili usput. Da, bilo je normalno, da nije bilo svađe, nije bilo podbadanja, tenzija, ničega. Da mi je netko samo nekoliko dana ranije rekao da ću imati nekakav normalan odnos s njim izvikala bih se na njega i natjerala da začepi raspredati nemoguće. Ne znam što se zapravo dogodilo između nas, ne znam kako se to dogodilo, ali sve ovo prijalo je toliko da nisam mogla prestati da mislim, da se smiješim, da budem opuštena. Prvi put nakon dugo vremena bila sam... normalna djevojka. Nije između nas bilo ne znam ti ja što, ali i ovaj odnos koji smo stvorili bio je napredak i to kakav. Cai je odrastao i tu nema priče. Nije više svojeglavi dječak, budnim okom pazi na svoju braću, a isto tako pazi i na mene. Ne znam kako da se osjećam u vezi toga, prija mi njegova pažnja, ali u isto vrijeme i ne želim da me gleda tako. Želim da me gleda baš onako kako uzvraća djevojkama u gradu koje stalno zavodljivo gledaju u njegovu smjeru, vrteći pramenove kose, izvrćući usnice i namigujući. Da, nervira me to, da smeta mi, ali osmijeh koji imaju na licu kada im uzvrati, priđe nekoj od njih, a nerijetko i nestanu niz gradske ulice, nekako u nekom mračnom kutku svog razuma želim i ja. I svakoga dana sve mi je više jasno da nema proklete šanse da izbijem iz sebe ovo što osjećam, je to je nemoguće. Ljubav koju osjećam prema njemu kao da je oduvijek u meni i kako godine prolaze, moje tijelo sazrijeva i mijenjam se, tako i ona nadolazi poput plime i davi me sve više. Ne mogu se oteti, ne mogu se izvući. Iz tog vala ja više ne mogu isplivati. I da, jasno je da on nikada neće gledati tako na mene, na malu susjedu koju mu je otac ostavio na brigu. Zato nikada, nikada Cai Delano neće saznati što osjećam. Sutra ionako odlazi skupa s Westom, nastavlja se škola, a kako čujem zbog njegova uspjeha koji je postigao poslat će ga da cijelu završnu godinu provede na terenu, negdje Bogu iza nogu, gdje će iz prve ruke moći učiti i istraživati povijest, zemljopis i arheologiju. Godinu, a možda i dvije Cai neće doći nazad u Atwood, a do tada ni ja više neću biti ovdje. Teško mi je kada znam da će proći toliko vremena dok ga ponovno ne vidim, ali možda je tako i bolje. Za to vrijeme mnogo se toga može promijeniti, možda mogu i moja osjećanja. Molim se da se to dogodi, jer ako nastave da rastu u meni donijet će mi samo probleme u životu.

******

– Isa ti si jedna prokleta sretnica! – May me gurne laktom i trgne iz misli. Glasna muzika uopće mi nije smetala da odletim negdje u svoj svijet i izgubim se pored toliko ljudi, vriske i smjeha. Zadnji je dan proljetnih praznika i velika žurka se organizirala u krugu naše škole. Svi gradski klinci su ovdje, a i oni koji su doma na praznicima. Djevojke oblijeću oko dečaka,  a trojka Delano koliko mi se čini u samom je centru pažnje svih.

– Zašto sam sretnica? O čemu pričaš May?

– Hallo, o čemu May priča? – Becky mi uhvati lice dlanovima – Cai Delano, Isidora!

– Što s njim?

– Što s njim? Ne skida oči s tebe već pola sata.

– Da princezice! Dok ti negdje meditiraš između zemlje i neba, on slini nad tvojim likom.