U Isidorinim očima🔚

7.

Nije rekao zbogom, nije se ispričao zbog onoga što je izgovorio, jednostavno je jednog jutra otišao. Stavila sam školski ruksak na leđa, izgurala bicikli baš u trenutku kada je mama Villa zatvorila gepek svog auta. Kako se poklopac spustio s prednje strane auta otkrio je njegovo lice. Pogled nam se sreo na tu sekundu, dvije, samo se blago nasmiješio i brzim koracima ušao u auto.

- Oprosti Isa. Žao mi je što je takav - mama Villa se kao i do sada ispričavala zbog njega.

- Neka mu je sretno - rekla sam, sjela na bicikl i krenula prema školi. Vjetar me šibao po licu rastjerujući suze koje su kapale iz mojih očiju. Stala sam. Zajecala i obrisala lice i oči. Ovo je zadnji put. Cain Delano otišao je iz tvog mladog života Isidora. Zauvijek. I dok sam se uspinjala nazad preko ceste, kod male knjižare gospodina Barda ugledala sam oca. Njegovo lice bilo je tužno, ruke obješene uz tijelo. Izgledao je stvarno, iako sam znala da nije. Pogurala sam bicikl i prišla. Srećom pa nije bilo nikoga blizu tog trenutka.

- Tata? - njegov blagi osmjeh izmami i moj. Želim ga zagrliti, želim baciti ovaj bicikl iz ruku i naći utjehu u njegovim, da ih stegne oko mene i zaštiti me od svijeta. Od osjećanja, od svega. - Moraš otići tata. Ne možeš ostati ovdje. Nije ti ovdje mjesto više. Ma koliko ja željela da si tu, znaš i sam da to nije u redu.

- Isa, otišao sam tako iznenada. Toliko stvari je ostalo da uradim, toliko toga s tobom da podijelim, doživim. Ne mogu naći put u svjetlo dok je moje jedino dijete u tami.

- Nisam u tami tata, tugujem. Neil kaže da će proći, da će sve proći nakon nekog vremena samo moram biti jaka.

- Ne mogu te ostaviti samu u ovom svijetu Isa. Nisi spremna za to. Bojim se za tebe. Zbog onoga što jesi, zbog onoga što možeš. Netko mora biti uz tebe dok ne odrasteš.

- Ti ne možeš tata. Želim to, ali ne možeš. Imam Neil, Villu, dečke. Nisam toliko sama koliko se osjećam. To što si ovdje... Čini me sretnom i tužnom. Tužnom jer znam da bi trebao biti negdje drugdje. S majkom koja te sigurno željno čeka i treba.

- I ti me trebaš!

- Trebam, ali boli me što nemaš mir. Osjećam se krivom. Osjećam da te briga za mene drži tu, između svjetova, tu gdje patiš.

- Roditelj će podnijeti svaku žrtvu za svoje dijete. Ako će tebi biti dobro, nije važno koliko je meni loše.

- Važno je! Ne želim to! Ti si mi sve na ovome svijetu, na svakom svijetu i ako ti nisi u miru, ja nikada neću biti sretna. Nikada! - ljudi koji su prošli gledaju me u čudu, gospodin Bard proviri kroz izlog. Kiselo mu se nasmiješim i mahnem. Sjetim se i izvučem iz torbe mobitel koji mi je Villa kupila. Otklopim ga i stavim na uho. Ako ljudi vide da ga imam, neće misliti da pričam sama sa sobom.

- Dok ne vidim da si sigurna, zaštićena, da imaš pored sebe nekoga tko će te čuvati od svega na ovom svijetu, ja neću naći mir Isidora.

- Ne...